Posttraumatski stresni poremećaj

Posttraumatski stresni poremećaj je poremećaj s tjeskobom uzrokovan izloženošću silnom, traumatskom događaju pri kojem osoba kasnije opetovano proživljava događaj.

Iskustva koja prijete smrću ili ozbiljnom ozljedom mogu zahvatiti ljude dugo nakon što je iskustvo prošlo. Osobu progoni silan strah, bespomoćnost ili strava. Traumatsku se situaciju ponavljano proživljava, obično u noćnim morama ili munjevitim sjećanjima na događaj. Osoba stalno izbjegava stvari koji je podsjećaju na traumu. Katkada simptomi ne počinju sve do mnogo mjeseci ili čak godina nakon što se zbio traumatski događaj. Osoba nema osjećaj za opću odgovornost, a ima simptome povećane uzbuđenosti (npr. poteškoće s uspavljivanjem ili lako zaprepašćivanje). Česti su simptomi depresije.

Posttraumatski stresni poremećaj zahvaća najmanje 1% ljudi u određenom razdoblju njihova života. Ljudi u visokom riziku, kao što su ratni veterani i žrtve silovanja ili drugih nasilničkih djela imaju višu incidenciju. Kronični posttraumatski stresni poremećaj ne nestaje, ali često tijekom vremena slabi, čak i bez liječenja. Ipak, neki ljudi ostaju tim poremećajem zauvijek teško oštećenima.

Liječenje

Liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja uključuje bihevioralnu terapiju, lijekove i psihoterapiju. Pri bihevioralnoj terapiji osobu se izlaže situacijama koje mogu otkočiti sjećanja na bolno iskustvo. Nakon nekog početnog povećanja nelagode, bihevioralna terapija obično smanjuje tjeskobu osobe. Od pomoći je i obuzdavanje od rituala kao što je prekomjerno pranje da bi se osjećalo čistim nakon spolnog nasrtaja.

Neko poboljšanje mogu dati lijekovi protiv depresije i protiv tjeskobe. Zbog često jake tjeskobe povezane sa sjećanjima na traumu, potporna psihoterapija ima posebno važnu ulogu. Terapeut se otvoreno uživljava u stanje osobe i simpatizira je u prepoznavanju njene psihološke boli. Terapeut tješi osobu da je njena reakcija opravdana, ali je za vrijeme bihevioralne terapije smanjivanja osjetljivosti ohrabruje da se sa sjećanjima suoči. Bolesnika se također podučava načinima suzbijanja tjeskobe što pomaže da bolna sjećanja prilagodi i uključi u svoju osobnost.

Ljudi s posttraumatskim stresnim poremećajem često se osjećaju krivima. Na primjer, oni se mogu ponašati na načine za koje vjeruju da su bili neprihvatljivo agresivni i razorni za vrijeme rata ili mogu preživjeti traumatično iskustvo pri kojem su umrli obiteljski članovi ili prijatelji pa imaju osjećaj krivnje preživjeloga. Ako je tako, psihoterapija usmjerena na poznavanje može ljudima pomoći da shvate zašto se kažnjavaju i pomoći im da se oslobode od osjećaja krivnje. Ta psihoterapijska tehnika može biti potrebna za pomoć osobi da pronađe ključ traumatskih sjećanja koja su bila potisnuta pa sa sjećanjima izići na kraj na konstruktivan način.