Opsesivno-kompulzivni poremećaj

Opsesivnokompulzivni poremećaj je znakovit po postojanju povratnih, neželjenih, nametljivih ideja, slika ili poticaja koji se čine smiješnima, čudnima, nepristojnima ili strašnima (opsesije) i jednim porivom ili pritiskom učiniti nešto što će olakšati nelagodu izazvanu opsjednutošću.

Prodiruća opsesivna tema je šteta, rizik ili opasnost. Uobičajene opsesije uključuju brige o zagađivanju, sumnji, gubitku i agresivnosti. Tipično je da se ljudi s opsesivnokompulzivnim poremećajem osjećaju prisiljenima izvoditi rituale―ponavljajuće, svrsishodne, hotimične postupke. Rituali koji se rabe za obuzdavanje opsesije uključuju pranje ili čišćenje da se oslobodi od onečišćenja, provjeravanje za suzbijanje sumnje, zgrtanje da se spriječi gubitak i izbjegavanje ljudi koji bi mogli postati predmetima agresije. Većina rituala može se primijetiti, kao što je pretjerano pranje ruku ili ponavljano provjeravanje kako bi se osiguralo da su vrata zaključana. Drugi su rituali duševni, kao što je ponavljano brojenje ili pravljenje izvještaja s namjerom da se smanji opasnost. Opsesivnokompulzivni poremećaj se razlikuje od opsesivnokompulzivnog poremećaja osobnosti.

Ljudi mogu postati opsesivni u vezi s bilo čime i njihovi postupci nisu uvijek logički povezani s nelagodom koju ti postupci olakšavaju. Na primjer, osoba koja je zabrinuta zbog onečišćenja može osjetiti da se njena nelagoda smanjila jednom prilikom kad je stavila ruke u džep. Od tada uvijek kad dođe do opsesije o onečišćenju osoba svaki put stavi ruke u džep.

Većina ljudi s opsesivnokompulzivnim poremećajem je svjesna da njihove obuzetosti ne predstavljaju stvarne opasnosti. Oni shvaćaju da je njihovo fizičko i duševno ponašanje prekomjerno do točke da postaje neobičnim. Time se opsesivnokompulzivni poremećaj razlikuje od psihotičkih poremećaja pri kojima ljudi gube vezu sa stvarnošću.

Opsesivnokompulzivni poremećaj zahvaća oko 2,3% odraslih i pojavljuje se otprilike podjednako u muškaraca i žena. Zbog toga što se ljudi s tim poremećajem boje da će biti u neprilici ili obilježeni, oni često svoje rituale obavljaju potajno, čak i ako im oni oduzmu nekoliko sati dnevno. Oko jedne trećine ljudi s opsesivnokompulzivnim poremećajem su u vrijeme postavljanja dijagnoze tog poremećaja u depresiji. Ukupno se u oko dvije trećine osoba razvija određeni stupanj depresije.

Liječenje

Terapija izlaganjem, vrsta bihevioralne terapije, često pomaže ljudima s opsesivnokompulzivnim poremećajem. Pri toj vrsti terapije, osobu se izlaže situacijama ili ljudima koji potiču opsesije, rituale ili nelagodu. Nelagoda i/ili tjeskoba će se postupno smanjivati ako osoba samu sebe spriječi u izvođenju rituala tijekom opetovanih izlaganja provokativnom poticaju. Na taj način osoba nauči da za smanjivanje nelagode taj ritual nije potreban. Poboljšanje obično potraje godinama, vjerojatno zbog toga što oni koji su izvježbali taj pristup samopomoći nastavljaju ga primjenjivati bez mnogo napora kao način života nakon završetka formalnog liječenja.

Mnogim ljudima s opsesivnokompulzivnim poremećajem mogu pomoći i lijekovi. Za tu uporabu specifično su odobrena tri lijeka (klomipramin, fluoksetin i fluvoksamin), a za dva druga (paroksetin i sertralin) također je dokazano da su učinkoviti. Rabe se i neki drugi lijekovi protiv depresije, ali znatno rjeđe.

Za ljude s opsesivnokompulzivnim poremećajem psihoterapija s ciljem da se steče uvid i razumijevanje pozadine sukoba općenito nije bila učinkovita. U pravilu najbolje liječenje predstavlja kombinacija lijekova i bihevioralne terapije.