Wolf-parkinson-whiteov sindrom

WolfParkinsonWhiteov sindrom je nenormalni srčani ritam pri kojem se električni impulsi provode posebnim (nenormalnim) putem iz atrija u ventrikule, uslijed čega dolazi do napadaja brzoga srčanoga rada (tahikardije).

WolfParkinsonWhiteov sindrom je najčešći od nekoliko sindroma s poremećajem srčanoga ritma koji nastaju uslijed postojanja zasebnih (pomoćnih ili akcesornih) provodnih putova. Taj zaseban put postoji već pri rođenju, ali se tim putem impulsi provode samo povremeno. To patološko provođenje električnog impulsa zasebnim putom može se javiti rano, u prvoj godini života, ili kasno, u dobi od 60 godina.

Simptomi i dijagnoza

WolfParkinsonWhiteov sindrom može prouzročiti iznenadne napadaje vrlo brzoga srčanoga rada s palpitacijama.

U prvoj godini života djeca, koja imaju taj sindrom, mogu doživjeti zatajenje srca, ako je napadaj brzoga lupanja srca duljeg trajanja. Ta djeca katkada izgledaju kao da otežano dišu ili su bezvoljna, prestaju normalno jesti ili su u njih vidljive brze pulsacije prsnog koša.

Prvi napadaji ubrzanog srčanog rada mogu se pojaviti u adolescenata, ili u ranim dvadesetim godinama života. Tipično napadaji ubrzanog srčanog rada počinju naglo, često prilikom fizičkog napora. Napadaji mogu trajati samo nekoliko sekundi, ali i do nekoliko sati, a izuzetno rijetko i više od 12 sati. U mladih, inače fizički aktivnih osoba, napadaji obično izazivaju male simptome, ali vrlo brza srčana frekvencija je neugodna i uznemirujuća i može dovesti do težeg zamaranja ili pak zatajenja srca. Brza srčana frekvencija katkada može prijeći u fibrilaciju atrija. Fibrilacija atrija je potencijalno opasna u otprilike 1% bolesnika s WolfParkinskonWhiteovim sindromom jer zasebni provodni put električnih impulsa može provesti brze impulse u ventrikule mnogo brže nego to može normalni provodni put. Posljedica toga je izuzetno brza frekvencija ventrikula koja može biti pogibeljna po život. Ne samo da srce postane manje učinkovito u svojoj crpnoj funkciji kada tako brzo kuca (jer se ne može napuniti krvlju prije nove kontrakcije/udara pa istiskuje nedostatnu količinu krvi), nego ta izuzetno brza srčana frekvencija može prijeći u fibrilaciju ventrikula koja je odmah smrtonosna.

Dijagnoza WolfParkinsonWhiteova sindroma sa ili bez fibrilacije atrija postavlja se na temelju elektrokardiograma (EKG).

Liječenje

Napadaji aritmije mogu se često zaustaviti nekim od zahvata kojim se podražuje nervus vagus (deseti moždani živac) i tako usporava srčana frekvencija. U takve zahvate, koje treba izvoditi liječnik, ubrajaju se napinjanje bolesnika kao da ima poteškoće pri vršenju velike nužde, masiranje bolesnikova vrata odmah ispod mandibularnog kuta (donja vilica) čime se podražuje osjetljivo područje na karotidnoj arteriji (koje se zove karotidni sinus), te uranjanje bolesnikova lica u posudu s ledenohladnom vodom. Navedeni su zahvati najučinkovitiji ako se primjene brzo nakon nastupa aritmije. Ukoliko se tim zahvatima ne uspije zaustaviti aritmija, obično se daje intravenski verapamil ili adenozin. Upotrebljavaju se i drugi antiaritmički lijekovi u svrhu dugotrajnog sprječavanja napadaja brzoga srčanog rada.

Mladim bolesnicima i djeci ispod deset godina može se dati digoksin koji može suzbiti napadaje brzoga srčanog rada. Odrasli ne smiju uzimati digoksin, jer može produljiti provođenje u zasebnom (akcesornom ili pomoćnom) provodnom putu i time povećati rizik nastanka fibrilacije ventrikula. Zato se digoksin prestaje davati prije nego bolesnik uđe u pubertet.

Kateterskom ablacijom (odašiljanjem radiofrekventne energije kroz kateter koji je postavljen u srce) može se uništiti zasebni (pomoćni) provodni put. Danas je takav postupak uspješan u više od 90% slučajeva. Rizik od smrtnog ishoda za vrijeme toga zahvata je manji od 1:1000. Kateterska ablacija je posebno korisna mladim ljudima koji bi inače cijeli život morali uzimati antiaritmičke lijekove.