Fibrilacija atrija i undulacija atrija

Fibrilacija atrija i undulacija atrija su posljedica vrlo brzih električnih impulsa koji nastaju u atrijima i izazivaju izuzetno brze kontrakcije atrija, što ima za posljedicu da se i ventrikuli kontrahiraju brže, ali manje učinkovito nego što je to normalno.

Ti nenormalni ritmovi mogu se događati sporadično ili mogu biti trajni. Za vrijeme fibrilacije ili undulacije atrija kontrakcije su tako brze da atrijske stijenke naprosto trepere ili lepršaju, a krv se pritom ne istiskuje u ventrikule. Pri fibrilaciji atrija, atrijski je ritam nepravilan pa je stoga i ritam ventrikula nepravilan; pri undulaciji su atrijski i ventrikulski ritam obično pravilni. U oba slučaja ventrikuli kucaju sporije nego atriji jer atrioventrikulski čvor i Hisov snop ne mogu provesti električne impulse brzinom kojom se stvaraju u atrijima, pa samo svaki drugi do svaki četvrti impuls bude proveden u ventrikule. Ipak i u tom stanju ventrikuli kucaju prebrzo te se ne mogu u potpunosti isprazniti. Posljedica svega toga je da srce istiskuje neadekvatnu količinu krvi, krvni tlak pada, a može doći i do zatajenja srca.

Fibrilacija ili undulacija atrija mogu se pojaviti bez brugih znakova srčane bolesti, ali ipak je u osnovi tih aritmija najčešće neki srčani problem kao što je reumatska bolest srca, koronarna bolest srca, povišeni krvni tlak, alkoholizam ili suvišak hormona štitnjače (hipertireoza).

Simptomi i dijagnoza

Simptomi fibrilacije ili undulacije atrija uvelike ovise o tomu kolika je frekvencija ventrikula. Umjereno brza frekvencija ventrikula―manje od 120 u minuti―ne mora izazivati simptome. Više frekvencije uzrokuju neugodne palpitacije ili neugodnosti u prsnom košu. Pri fibrilaciji atrija bolesnik može osjećati nepravilan rad srca.

Umanjena crpna sposobnost srca može izazvati osjećaj slabosti, umora i nedostatka zraka (kratak dah) u bolesnika. Neki ljudi, posebno starije životne dobi, mogu doživjeti pritom zatajenje srca, bol u prekordiju i šok.

Pri fibrilaciji atrija ne dolazi do potpunog pražnjenja krvi iz atrija u ventrikule prilikom svake njihove kontrakcije. S vremenom nešto krvi u atrijima može zaostati i zgrušati se. Dijelovi ugruška mogu se otkinuti, prijeći u ventrikule te ući u sistemsku cirkulaciju gdje mogu začepiti manje arterije. (Dijelovi ugruška koji se otkinu i začepe arteriju nazivaju se embolusi). Otkidanje dijelova ugruška najčešće se događa ubzo nakon što se fibrilacija atrija prevede (konvertira) u normalni sinusni ritam, bilo spontano bilo liječenjem. Začepljenje arterije u mozgu može prouzročiti moždani udar. Ponekad se događa da je moždani udar prvi znak fibrilacije atrija.

Sumnja na dijagnozu fibrilacije ili undulacije atrija postavlja se na temelju simptoma, a potvrđuje se elektrokardiogramom (EKG). Pri fibrilaciji atrija puls je nepravilan (iregularan). Pri undulaciji atrija čini se da je puls pravilniji (regularan), ali ubrzan.

Liječenje

Cilj liječenja fibrilacije i undulacije atrija je postići kontrolu frekvencije kojom se trebaju kontrahirati ventrikuli, te rješiti osnovnu bolest koja je poremećaj izazvala i uspostaviti normalan srčani ritam. U slučaju fibrilacije atrija daju se obično i lijekovi za sprječavanje nastanka tromba i embolusa (antitrombotici).

Prvi korak u liječenju fibrilacije ili undulacije atrija obično je upravljen na usporavanje frekvencije ventrikula kako bi se poboljšala sposobnost srca da može adekvatno istiskivati krv. Kontrakcije ventrikula mogu se usporiti i ojačati digoksinom, lijekom koji usporava provođenje impulsa u ventrikule. Ukoliko digoksin sam ne uspije u tomu obično se dodaje drugi lijek―jedan od betablokatora, npr. propranolol ili atenolol, ili blokator kalcijevih kanala, kao što je diltiazem ili verapamil.

Liječenjem osnovne bolesti rijetko se uspijevaju smanjiti atrijske aritmije, osim u slučaju uspješnog liječenja hipertireoze.

Premda se događa i spontano (sama od sebe) vraćanje (konverzija) fibrilacije ili undulacije atrija u normalni ritam, ipak najčešće se pretvaranje (konverzija) u normalni ritam mora učiniti uz pomoć lijekova (medikamentna konverzija) ili primjenom elektrošoka (elektrokardioverzija). Katkada takova konverzija uspijeva nakon primjene određenih antiaritmičkih lijekova. Elektrošok je često najučinkovitije rješenje. Ukoliko fibrilacija ili undulacija atrija traje dulje vrijeme (posebno ako je to 6 mjeseci ili dulje), ako su atriji prošireni, te ukoliko je u podlozi aritmije osnovna bolest, tada je mala vjerojatnost da će pretvorba (konverzija) biti uspješna bez obzira koji od navedenih načina liječenja primjenimo. Nakon uspješne kardioverzije rizik da se aritmija ponovi je velik čak i u bolesnika koji uzimaju lijekove za sprječavanje ponovnog nastanka aritmije (npr. kinidin, prokainamid, propafenon ili flekainid).

Ukoliko su sve navedene metode liječenja bezuspješne može se učiniti kateterska ablacija atrioventrikulskog čvora (odašiljanje radiofrekvekventne energije preko katetera koji je smješten u srce da se uništi AV čvor). Tim se zahvatom prekida provođenje impulsa od atrija koji fibriliraju prema ventrikulima, ali je pri tome nužno ugraditi trajni elektrostimulator srca radi stimulacije ventrikula.

Rizik glede nastanka ugrušaka u krvi najveći je u ljudi koji imaju prošireni lijevi atrij ili koji imaju promjene na mitralnoj valvuli. Rizik da se ugrušak pokrene i dovede do moždanog udara viši je u bolesnika koji imaju povremene (intermitentne) napadaje fibrilacije atrija, a niži u onih u kojih je fibrilacija trajna. Budući da svaka fibrilacija atrija predstavlja rizik za moždani udar općenito se preporučuje antikoagulantna terapija radi spriječavanja stvaranja ugrušaka. Antikoagulantna terapija se daje ukoliko za to postoje specifični razlozi (kao što je na primjer vrlo visoki krvni tlak). Mora se napomenuti da antikoagulantna terapija također nosi određeni rizik jer može prouzročiti značajno krvarenje koje može dovesti do hemoragičnog moždanog udara i do drugih komplikacija uslijed krvarenja. Zato liječnik treba za svakog bolesnika ponaosob odvagnuti omjer mogućeg rizika i dobrobiti antikoagulantne terapije.