Akutni nefritički sindrom

Akutni nefritički sindrom (akutni glomerulonefritis, postinfekciozni glomerulonefritis) je upala glomerula koja dovodi do iznenadne pojave krvi u mokraći (hematurija), uz nakupine crvenih krvnih stanica (cilindre) i različite količine bjelančevina u mokraći.

Akutni nefritički sindrom može uslijediti nakon streptokokne upale poput gnojne angine. U tim se slučajevima bolest naziva poststreptokokni glomerulonefritis. Glomeruli su oštećeni nakupljanjem antigena iz mrtvih streptokoka koji se spajaju s protutijelima koja su ih neutralizirala. Te nakupine (imuni kompleksi) prekrivaju membrane glomerula i ometaju njihovo filtersko djelovanje. Budući da nefritis počinje 1 do 6 tjedana (prosječno 2 tjedna) nakon infekcije a streptokoki su već pobijeni, antibiotici nisu od koristi. Poststreptokokni glomerulonefritis je najčešći u djece iznad 3. godine života i u mladih odraslih osoba. Oko 5% slučajeva zbiva se nakon 50. godine.

Akutni nefritički sindrom može također biti posljedica reakcija na druge infekcije, poput infekcije umjetnog dijela tijela (proteze), na bakterijsku upalu srčanih zalistaka, upalu pluća, apscese (nakupine gnoja) u trbušnim organima, vodene kozice, zaraznu upalu jetre (hepatitis), sifilis i malariju. Za posljednje tri infekcije veća je vjerojatnost izazivanja nefrotskog sindroma nego akutnog nefritičkog sindroma.

Simptomi i dijagnoza

Oko polovica ljudi sa ovim sindromom nema simptoma. Kada se oni pojave, prvi je zadržavanje tekućine uz oticanje tkiva (edeme), malo izlučene mokraće (oligurija) i mokraća tamne boje koja sadrži krv. Edem se prvo može očitovati u vidu napuhnutosti (podbulosti) lica i očnih kapaka ali kasnije postaje upadljiv na nogama; može postati vrlo izražen. Visoki krvni tlak i otok mozga mogu izazvati glavobolje, smetnje vida i teže poremećaje funkcije mozga. Laboratorijske pretrage pokazuje različitu količinu bjelančevina u mokraći, a u krvi visoku koncentraciju dvaju otpadnih tvari―ureje i kreatinina.

Liječnici ispituju mogućnost postojanja poststreptokoknog glomerulonefritisa u ljudi kojima su se pojavili takvi simptomi, a čije laboratorijske pretrage ukazuju na loš rad bubrega nakon angine, impetiga (gnojne infekcije kože, op. prev.) ili―najčešće―streptokokne infekcije koja je mikrobiološki dokazana uzgojem streptokoka. Razina protutijela protiv streptokoka u krvi može biti veća od normale. Nefrotski sindrom se razvija u oko 30% takvih ljudi. Rijetko se mokraća potpuno prestaje stvarati čim se razvije poststreptokokni glomerulonefritis; obujam krvi se iznenada povećava a razina kalija u krvi raste. Ukoliko se ubrzo ne započne s dijalizom može doći do smrti.

Akutni nefritički sindrom koji nastaje nakon infekcije mikroorganizmima koji nisu streptokoki obično se lakše dijagnosticira jer njegovi simptomi često počinju dok je infekcija još uvijek klinički očita.

Prognoza i liječenje

Većina ljudi s akutnim nefritičkim sindromom u potpunosti se oporavlja. Međutim, ako laboratorijske pretrage pokazuju velike količine bjelančevina u mokraći ili naglo smanjenje rada bubrega, moguće je zatajenje bubrega i njegovo trajno oštećenje. U 1% djece i 10% odraslih, akutni nefritički sindrom razvija se u brzo progresivni nefritički sindrom. U oko 85% do 95% djece uspostavlja se normalan rad bubrega, ali može postojati povećana opasnost od razvoja visokog krvnog tlaka kasnije u životu. Oko 40% odraslih ne oporavlja se u potpunosti već nastavlja pokazivati poremećaje rada bubrega.

U većini slučajeva liječenja nema. Lijekovi koji potiskuju imunološki odgovor (imunosupresivi) i kortikosteroidi nisu učinkoviti; kortikosteroidi mogu čak pogoršati stanje. Ako je, u doba otkrivanja akutnog nefritičkog sindroma, bakterijska infekcija još uvijek prisutna, započinje se antibiotsko liječenje. Kada je stanje rezultat inficiranog umjetnog dijela tijela, poput umjetnog srčanog zaliska, prognoza je dobra tako dugo dok postoji mogućnost svladavanja infekcije. Pod svladavanjem infekcije često se podrazumijeva vađenje umjetnog zaliska i njegova zamjena novim, uz antibiotsko liječenje.

Prehrana koja sadrži malo bjelančevina i soli može biti nužna sve dok se rad bubrega ne oporavi. Mogu se davati diuretici kako bi se bubrezima pomoglo pri izlučivanju viška soli i vode. Može se ukazati potreba za liječenjem visokog krvnog tlaka lijekovima. Ljudima, u kojih se razvije teško zatajenje bubrega, potrebna je dijaliza.