Novorođenačka listerioza

Novorođenačka listerioza se dobiva transplacentarno ili prilikom ili nakon poroda. Iskazuje se simptomima sepse. Dijagnoza se postavlja uzgojem uzročnika u kulturi, iz uzoraka uzetih od majke i djeteta. Liječi se antibioticima, u početku ampicilinom uz jedan aminoglikozid.

Transplacentarna infekcija Listerijom monocytogenes može dovesti do diseminacije bolesti u fetusa, sa stvaranjem granuloma (npr. u koži, jetri, nadbubrežnim žlijezdama, limfnom tkivu, plućima i mozgu) zvane granulomatosis infantisepticum. Aspiracija ili gutanje plodove vode ili sekreta rodnice može dovesti do perinatalne infekcije pluća, koja se očituje u prvih nekoliko dana života respiratornim distresom, šokom i galopirajućim tijekom. Do infekcije može doći i za vrijeme boravka u bolnici.

Simptomi i znakovi

Infekcija u trudnica može biti bez simptoma ili obilježena primarnom bakterijemijom koja se očituje nespecifičnim simptomima nalik na gripu.

U fetusa i novorođenčeta klinička slika ovisi o vremenu i načinu nastanka infekcije. Česti su abortus, prijevremeni porod s amnionitisom (uz karakterističnu smeđu, zamućenu plodovu vodu), mrtvorođenost ili novorođenačka sepsa. Infekcija se može manifestirati nekoliko sati ili dana nakon poroda ili tek za nekoliko tjedana. Novorođenčad u koje bolest počinje rano često ima nisku porođajnu težinu, ima povezane porodničke komplikacije i pokazuje znakove sepse s cirkulatornom ili respiratornom insuficijencijom ili oboje. Bolesnici s kasnim oblikom bolesti su rođeni na termin, prethodno dobrog stanja a dolaze s meningitisom ili sepsom.

Dijagnoza

Krv i uzorke iz cerviksa bi trebalo uzeti svakoj trudnici s febrilnom bolešću te nasaditi kulture za L. monocytogenes. Bolesno novorođenče čija majka ima listeriozu trebalo bi obraditi na sepsu (vidi str. 2333), uključujući kulture krvi iz pupkovine ili perifernih krvnih žila; likvora, aspirata želuca i mekonija; majčinih lohija i izlučevina iz cerviksa i rodnice te očigledno zahvaćenih dijelova posteljice. Pretraga likvora može pokazati pretežito sadržaj mononukleara. Razmazi obojeni po Gramu su često negativni, no mogu pokazivati polimorfne kokobacile koji se različito boje po Gramu, a koje ne treba zanemariti kao difteroidne kontaminante. Serološke pretrege nisu korisne.

Prognoza i liječenje

Smrtnost, koja iznosi od 10 do 15% je veća u bolesnika s bolešću ranog nastanka.

Početno liječenje je ampicilinom uz jedan aminoglikozid (vidi i str. 1424). Nakon što se uoči klinički odgovor, prestaje se s primjenom aminoglikozida. Obično je dovoljna 14– dnevna primjena (21 dan kod meningitisa), no najbolje trajanje nije poznato. Drugi mogući lijekovi uključuju ampicilin ili penicilin s rifampicinom, trimetoprim–sulfametoksazol i imipenem, no oni nisu do kraja proučeni.

U novorođenčadi sa sepsom potrebne su druge mjere (vidi str. 2336). Kod teške infekcije, treba voditi računa o predostrožnostima vezanim za sekreciju i njezino odstranjenje.

Prevencija

Trudnice bi trebale izbjegavati prehrambene proizvode koji mogu biti zagađeni L. monocytogenes (npr. nepasterizirane mliječne proizvode ili sirovo povrće koje je bilo gnojeno stajskim gnojivom). Trudnicama koje su prethodno rodile zaraženu djecu, bi tijekom 3. tromjesečja trebalo uzeti uzorak stolice i obrisak cerviksa za utvrđivanje nosilaštva L. monocytogenes. Kako bi se spriječio vertikalni prijenos, profilaktičko liječenje se može primijeniti prije poroda ili tijekom njega, no korist od takvog postupka nije dokazana.