Pristup sportskim ozljedama

Osobe koje se bave sportom su u opasnosti od ozljeđivanja. Većina ozljeda (npr. prijelomi i iščašenja—vidi str. 2557; potresi mozga—vidi str. 2572) nije svojstvena samo sportašima i mogu se dogoditi i pri svakodnevnim aktivnostima ili nezgodama (vidi i na drugim mjestima u PRIRUČNIKU).

Prema načinu nastanka, sportske ozljede se općenito mogu podijeliti u one nastale pretjerivanjem, tupom traumom te iščašenjima i uganućima. Za prijelome i uganuća, vidi Pogl. 309 na str. 2557.

Pretjerivanje je jedan od najčešćih uzroka sportskih ozljeda; ozlijediti se mogu mišići, tetive, hrskavica, ligamenti, burze, fascija i kost u bilo kojoj kombinaciji. Opasnost od ozljede nastale pretjerivanjem ovisi o složenim međudjelovanjima između pojedinca i vanjskih faktora. Individualni faktori obuhvaćaju mišićnu slabost i nefleksibilnost, labavost zglobova, prethodne ozljede, nepravilan položaj kostiju i asimetrije ekstremiteta. Vanjski faktori obuhvaćaju pogrješke pri vježbanju (npr. vježbanje bez odgovarajućeg predaha, preveliko opterećenje, jačanje jedne skupine mišića bez jačanja suprotne skupine te prečesto ponavljanje istih pokreta), faktore okoliša (npr. trčanje u usporednim trakama ili na cesti), te osobine opreme s kojom se vježba (npr. izvođenje neobičnih pokreta ili onih na koje osoba nije naučena, poput onih na spravama poput orbitreka). Trkači se najčešće ozljeđuju nakon prebrzog povećanja intenziteta ili trajanja vježbanja. Plivači su možda najmanje skloni ozljedama uslijed pretjerivanja jer sila uzgona ima zaštitne učinke, premda su i dalje u opasnosti, osobito od ozljede ramena, u kojima se zbiva većina pokreta.

Tupa sportska ozljeda izaziva nagnječenja, potrese, prijelome i druge ozljede. Način nastanka su najčešće sudari s drugim sportašima ili predmetima pri velikoj brzini (npr. prilikom faula u nogometu ili udarca tijelom o ogradu u hokeju na ledu), padovi i direktni udarci (npr. pri boksu i borilačkim vještinama).

Iščašenja i uganuća tipično nastaju kod iznenadnog, jakog napora, najčešće tijekom trčanja, osobito kod nagle promjene smjera. Takve su ozljede također česte prilikom vježbi snaženja, kad osoba brzo ispusti uteg, umjesto da to učini polako i ravnomjerno.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Ozljeda uvijek uzrokuje bol, koja može biti u rasponu od blage do jake. Znakova ne mora biti ili se može pojaviti bilo koja kombinacija edema mekih tkiva, crvenila, topline, žarišne boli, ekhimoza i gubitka pokretljivosti.

Za postavljanje dijagnoze potrebna je podrobna anamneza i fizikalni pregled. Anamneza se treba usmjeriti na pokretne i tjelesne stresove prilikom aktivnosti, prethodne ozljede, vrijeme početka boli, kao i jačinu i trajanje boli prije, za vrijeme i nakon aktivnosti. Mogu biti potrebne dijagnostičke pretrage (npr. RTG, CT, MR, scintigrafija kostiju) i pregled specijaliste.

Liječenje

Hitno liječenje većine akutnih sportskih ozljeda se sastoji od mirovanja, nanošenja leda, kompresije i podizanja ozlijeđenog dijela tijela (RICE). Mirovanjem se sprječava dodatno ozljeđivanje. Led (ili kupovni ledeni oblog, ako se primjereno koristi; ako ne može doći do oštećenja kože) uzrokuje vazokonstrikciju i smanjuje edem, upalu i bol u mekim tkivima. Kompresija i podizanje ozlijeđenog dijela tijela smanjuju edem i bol. Oko dobro zatvorene plastične vrećice koja sadrži led se može omotati elastični zavoj kako bi ona ostala na željenom mjestu; zavoj se ne smije prejako zategnut kako se ne bi razvio edem. Led i podizanje ozlijeđenog ekstremiteta treba provoditi povremeno, tijekom prvih 24 h nakon akutne ozljede.

Za ublaživanje boli se obično primjenjuju NSAID. Međutim, ako bol traje i nakon 72 h, preporučuje se upućivanje specijalisti. Kod trajne boli ponekad se primjenjuju injekcije kortikosteroida; njih smije davati samo specijalist i to samo kad je potrebno, jer kortikosteroidi uzrokuju sporije zacjeljivanje mekih tkiva a ponekad mogu i oslabiti ozlijeđene tetive i mišiće.

Općenito, ozlijeđeni sportaši trebaju izbjegavati aktivnost koja je dovela do ozljede sve do nakon cijeljenja; međutim, kako bi se spriječilo smanjivanje kondicije, oni mogu izvoditi različite, ili slične vježbe, koje ne dovode do ponovne ozljede i boli. Kada bol jednom prestane, nastavak cjelokupne aktivnosti treba biti postupan. Sportaše treba uključiti u postupni program kako bi obnovili fleksibilnost, snagu i izdržljivost. Prije ponovne aktivnosti punim kapacitetom također se moraju osjećati psihološki spremnima te im može koristiti motivacijsko savjetovanje.

Prevencija

Samo po sebi vježbanje pomaže pri sprječavanju ozljeda jer tkiva postaju gipkija te podnose sile koje nastaju tijekom živahnih aktivnosti. U početku, intenzitet vježbanja treba biti malen, kako bi se ojačali slabašni mišići, tetive i ligamenti. Opće zagrijavanje podiže temperaturu mišića i čini ih elastičnijima, snažnijima i otpornijima na ozljedu; ono također poboljšava izvođenje vježbi poboljšavajući psihičku i tjelesnu spremnost. Istezanje izdužuje mišiće, tako da mogu razviti veću snagu, premda vježbe zagrijavanja pomoću malih utega također imaju isti učinak. Hlađenje može spriječiti vrtoglavicu i sinkopu nakon aerobnih vježbi a pomaže pri odstranjivanju nusproizvoda metabolizma vježbanja, poput mliječne kiseline iz mišića i krvi. Hlađenje također pomaže pri polaganom i postupnom snižavanju srčane frekvencije na razine slične onima u mirovanju—što je važan učinak u bolesnika sa srčanim poremećajima; hlađenje ne sprječava mišićnu bol koja se razvija slijedećih dana a posljedica je oštećenja mišićnih vlakana.

Ozljeda uslijed pretjerane pronacije (uvrnuća ili izvrnuća stopala tijekom nošenja težine tijela) se može spriječiti nošenjem uložaka ili ortopedskih pomagala (fleksibilnih ili polukrutih).