Posebna uganuća i razdori tetiva

Uganuća (odvajanja) akromioklavikularnog zgloba: Uobičajeni način nastanka je pad na vrh ramena ili na ispruženu ruku. Teška uganuća razdiru korakoklavikularni ligament, pomičući ključnu kost prema gore iz akromiona. Liječi se imobilizacijom (npr. pomoću omče) i ranim vježbama pokretanja. Kod nekih teških uganuća potreban je kirurški zahvat.

Uganuća ulnarnog kolateralnog ligamenta: Uobičajeni način nastanka je lateralna devijacija palca. Stresnom pretragom se izvodi radijalna devijacija palca, za što je potrebna provodna anestezija prsta. Liječi se imobilizacijom palca udlagom; ako je najveća moguća radijalna devijacija >20° od suprotnog palca, potreban je kirurški zahvat.

Uganuća skočnog zgloba: Najvažniji ligamenti skočnog zgloba su jaki deltoidni (medijalni) te prednji i stražnji talofibularni i kalkaneofibularni (lateralni—vidi SL. 309–5) ligamenti. Uganuća skočnog zgloba su vrlo česta, tipično nastajući uslijed izvrnuća stopala prema unutra (inverzija); inverzija razdire lateralne ligamente, obično počinjući s prednjim talofibularnim ligamentom. Teška uganuća 2. i 3. stupnja često uzrokuju kronično izbočenje i nestabilnost zgloba te stvaraju sklonost ponovnim uganućima. Uganuća skočnog zgloba uzrokuju bol i edem, koji su obično najjači u anterolateralnom području zgloba. Uganuća trećeg stupnja često uzrokuju difuzniju bol i edem (ponekad u obliku jajeta).

U bolesnika s bilo kojom od sljedećih osobina: dob >55 god., nemogućnost opterećenja te žinom tijela neposredno nakon ozljede uz nemogućnost izvođenja 4 koraka pri prvom pregledu ili bolnu osjetljivost pri vrhu bilo kojeg od maleola, izvodi se rendgenska pretraga. Test prednje ladice u području skočnog zgloba otkriva stabilnost prednjeg talofibularnog ligamenta pomažući pri razlikovanju između lateralnih uganuća 2. i 3. stupnja. Bolesnici sjede ili leže na leđima s barem malo savijenim koljenom; jedna ruka liječnika sprječava pokret prednjeg distalnog dijela tibije, dok druga obuhvaća petu, gurajući je prema naprijed. Uganuća prvog stupnja se liječe RICE postupkom i ranim podizanjem na noge i kretanjem. Uganuća drugog stupnja se liječe RICE postupkom i imobilizacijom skočnog zgloba u neutralnom položaju, uz stražnju udlagu te kretanjem nakon nekoliko dana kod blagih uganuća ili nešto kasnije kod teških. Kod uganuća trećeg stupnja može biti potreban kirurški zahvat. Ako nije moguće razlikovanje između teških uganuća 2. i 3. stupnja (npr. uslijed boli ili mišićnog spazma), može se učiniti MR ili se može pokušati imobilizacija a procjena se ponavlja nakon nekoliko dana.

Ponekad tijekom everzije dolazi do uganuća deltoidnog ligamenta, često uz istovremeni prijelom glave fibule.

Razdori Ahilove tetive: Uobičajeni način nastanka je dorzifleksija skočnog zgloba, osobito ako je tetiva pri tome napeta. Kad se potkoljenica stisne dok je bolesnik sagnut (Simmondsov test), pasivna plantarna fleksija zgloba je smanjena. Djelomični razdori se često previde. Potpuni razdori se liječe hitnim kirurškim zahvatom. Nepotpuni razdori i neki potpuni razdori se liječe stražnjom udlagom skočnog zgloba, uz zglob u plantarnoj fleksiji kroz 4 tj.