Otrovanje ugljičnim monoksidom

Otrovanje ugljičnim monoksidom izaziva akutne simptome koji uključuju glavobolju, mučninu, povraćanje, slabost, anginu, dispneju, gubitak svijesti i komu. Neuropsihijatrijski simptomi mogu nastati tjednima kasnije. Dijagnoza se postavlja određivanjem razine karboksihemoglobina i ABS–a, uključujući mjerenje saturacije kisikom. Liječi se nadoknadom kisika, a prevenirati se može kućnim detektorima ugljičnog monoksida.

Udisanje ugljičnog monoksida (CO) jedno je od najčešćih fatalnih otrovanja. CO je plin bez boje i mirisa koji nastaje nepotpunim sagorijevanjem ugljikovodika. Najčešći izvori CO pri otrovanjima su otvorene vatre u kućama, automobili s nepravilnim ispušnim sustavom, talionice, grijači vode, peći na drva i ugljen i grijači na petrolej. CO nastaje izgaranjem prirodnih plinova metana i butana. Inhaliranje duhanskog dima rezultira povećanjem razine CO u krvi, ali nedovoljnim da izazove otrovanje. Poluvrijeme eliminacije CO iznosi oko 4,5 sati kod udisanja sobnog zraka, 1,5 sati kod udisanja 100% O2 i 20 minuta ukoliko je O2 stlačen s 3 atmosfere (kao u hiperbaričnoj komori—str. 2626).

Mehanizmi toksičnosti CO nisu potpuno razjašnjeni. Izgleda da uključuju uklanjanje O2 iz Hb (jer CO ima veći afinitet za Hb nego O2), pomicanje disocijacijske krivulje O2–Hb ulijevo (smanjenje otpuštanja O2 iz Hb u tkiva—SL. 46–4) i inhibiciju mitohondrijske respiracije. Moguć je i direktni toksični učinak na moždano tkivo.

Simptomi i znakovi

Simptomi dobro koreliraju s razinom karboksihemoglobina u bolesnika i često su nespecifični. Glavobolja i mučnina mogu nastati kad je razina 10 do 20%. Razine >20% najčešće izazivaju nejasne omaglice, opću slabost, slabljenje koncentracije i poremećaj rasuđivanja. Razine >30% obično izazovu dispneju kod napora, bol u prsima kod bolesnika s koronarnom bolešću i konfuziju. Veće razine izazivaju sinkopu,, konvulzije i smetenost. Hipotenzija, koma, respiratorna insuficijencija i smrt dešavaju se najčešće kod koncentracija >60%.

Bolesnici također mogu imati brojne druge simptome poput vidnih deficita, bolova u trbuhu i fokalnih neuroloških ispada. Kod teških otrovanja neuropsihijatrijski simptomi i znaci mogu se razviti tjednima nakon izlaganja. Kako otrovanje s CO često nastaje nakon kućnih požara, bolesnici mogu zadobiti istovremeno oštećenje dišnih putova (vidi OKVIR 315–1 na str. 2593) s povećanim rizikom respiratorne insuficijencije.

Dijagnoza

Dijagnoza se može lako previdjeti (ili postaviti pogrešna) jer simptomi mogu biti nejasni, nespecifični i promjenljivi. Mnogi slučajevi blagih otrovanja s nespecifičnim simptoma se pogrešno proglase virozom, te na njih treba stalno misliti. Ako ljudi s istim mjestom stanovanja trpe slične nespecifične smetnje, treba posumnjati na otrovanje s CO, posebno ukoliko se ti prostori griju.

Kod sumnje na otrovanja s CO mjeri se razina karboksihemoglobina s CO–oksimetrom. Može se koristiti i venski uzorak krvi jer je arteriovenska razlika beznačajna. ABS se ne određuje rutinski. Pulsna oksimetrija i ABS su i pojedinačno i zajedno nedovoljni za postavljanje dijagnoze otrovanjem s CO jer dobivena saturacija kisikom predstavlja otopljeni O2 na koji ne utječe koncentracija karboksihemoglobina. Istovremeno pulsni oksimetar ne razlikuje obični hemoglobin od karboksihemoglobina pa pokazuje lažno visoke vrijednosti karboksihemoglobina. Iako su visoke razine karboksihemoglobina jasna potvrda otrovanja, one mogu biti i lažno negativne jer se rapidno snižavaju nakon prestanka izloženosti CO, posebno ukoliko se bolesnika liječi dodatnim O2 (npr. u ambulantnim vozilima). Metabolička acidoza može biti ključ rješenja. Ostali testovi se rabe radi procjene specifičnih simptoma (npr. EKG kod boli u prsima, CT kod neuroloških simptoma).

Prevencija i liječenje

Prevencija uključuje provjeravanje izvora izgaranja u zatvorenom prostoru radi potvrde da su pravilno instalirani i ventilirani prema vani. Povremeno treba provjeravati ispušne cijevi radi eventualnog oštećenja. Treba instalirati CO detektore jer omogućavaju rano upozorenje na slobodni CO u atmosferi prostora za stanovanje. Ako se posumnja na slobodni CO treba odmah otvoriti prozore, evakuirati stanare i provjeriti izvor CO.

Bolesnike treba ukloniti od izvora CO i stabilizirati u slučaju potrebe. Liječenje počinje davanjem 100% O2 preko maske za kisik i potpornim mjerama. Hiperbarična terapija kisikom dolazi u obzir kod bolesnika s po život opasnim kardiorespiratornim komplikacijama, stalnim bolovima u prsima, gubitkom svijesti bez obzira na njegovo trajanje, razinom karboksihemoglobina >25% i kod trudnica. Bolesnike se stavlja u komore s tlakom O2 od 2 do 3 atmosfere. Ova terapija može smanjiti incidenciju odgođenih psihijatrijskih simptoma. Može međutim izazvati i barotraumu i nije dostupna u svim bolnicama, zbog čega bi i nestabilne bolesnike trebalo transportirati. U nekim lokalnim sredinama uopće nije dostupna. Dokazi o učinkovitosti hiperbarične oksigenacije su pomalo neuvjerljivi pa treba konzultirati kontrolne centre za otrovanja ili specijalistu za liječenje hiperbaričnom oksigenacijom.