Kemijsko otrovanje hranom

Kemijsko otrovanje hranom je uzrokovano konzumiranjem biljaka ili životinja koje prirodno sadrže otrove.

Kemijsko otrovanje hranom najčešće uključuje gljive, otrovne biljke i morske životinje. Aktivni ugljen može biti od pomoći. Komplikacije se liječe potporno (npr. gastroenteritis, dehidracija, zatajenje bubrega ili jetre, respiratorna insuficijencija).

Gljive: Brojne vrste uzrokuju otrovanje nakon konzumiranja. U prirodi ih teško razlikuju i vrlo obrazovani ljudi. Folklorna pravila za razlikovanje otrovnih od neotrovnih vrsta su nepouzdana. U bolesnika koji su jeli neidentificirane gljive otkrivanje vrste može pomoći u određivanju specifičnog liječenja. Kako je iskusan mikolog rijetko dostupan za žurnu konzultaciju, liječenje bolesnika koji su postali bolesni nakon konzumacije gljiva uglavnom se bazira na simptomima. Uzorak nepojedene gljive ili njene ostatke iz povraćenog sadržaja treba poslati mikologu na analizu.

Sve otrovne gljive uzrokuju povraćanje i bol u trbuhu, dok drugi simptomi variraju ovisno o njenoj vrsti. Općenito su manje opasne gljive koje izazivaju simptome rano (unutar 2 sata) nego gljive kod kojih simptomi nastaju obično nakon 6 sati.

Nakon konzumacije gljiva koje uzrokuju rane GI simptome, poput Chlorofyllum molybdites, male smeđe gljive koja često raste na livadama, nastaje gastroenteritis s glavoboljama ili mialgijama. Prolijevaste stolice su ponekad krvave. Simptomi najčešće prestanu unutar 24 sata.

U gljive koje izazivaju rane neurološke simptome spadaju i halucinogene gljive, koje konzumiraju ovisnici jer sadrže halucinogen psilocibin. Najčešće se upotrebljavaju članovi roda Psilocybe, premda i neki drugi rodovi sadrže psilocibin. Simptomi počinju unutar 15 do 30 min euforijom, pojačanim maštanjem i halucinacijama. Česte su tahikardija i hipotenzija, a kod djece može nastati hiperpireksija. Ozbiljne posljedice su ipak rijetke. Ponekad treba provesti sedaciju benzodijazepinima.

Gljive iz rodova Inocybe i Clitocybe izazivaju rane muskarinske simptome u koje spadaju “SLUDGE“ sindrom (vidi TBL. 326–2), mioza, bronhoreja, bradikardija, znojenje, otežano disanje i fascikulacije. Simptomi su najčešće blagi, počinju unutar 30 minuta i nestaju unutar 12 sati. Za liječenje teških muskarinskih simptoma poput otežanog disanja i bradikardije, može se dati atropin.

U gljive koje uzrokuju kasne GI simptome spadaju članovi rodova Amanita, Gyromitra i Cortinarius. Najtoksičnija gljiva iz roda Amanita je Amanita falloides, koja uzrokuje 95% smrti uzrokovanih otrovanjem gljivama. Početni gastroenteritis može biti težak i nastaje 6 do 12 sati nakon ingestije. Ponekad se javlja i hipoglikemija. Nakon što početni simptomi nakon par dana postupno nestanu, razvija se zatajenje jetre a ponekad i zatajenje bubrega. U početku je potrebno pomno praćenje mogućih hipoglikemija i opetovano davanje aktivnog ugljena. Kod potpunog zatajenja jetre indicirana je transplantacija. Nije dokazana učinkovitost liječenja s N–acetilcisteinom, visokim dozama penicilina i silibininom.

Gljive Gyromitra mogu uzrokovati hipoglikemiju istovremeno ili neposredno nakon gastroenteritisa. Preostale moguće manifestacije su toksičnost CNS–a s konvulzijama i hepatorenalni sindrom, koji se razvija nakon nekoliko dana. U početku je potrebno pomno praćenje mogućih hipoglikemija i opetovano davanje aktivnog ugljena. Neurološke simptome se liječi piridoksinom 25 mg/kg, s maksimalnom dnevnom dozom od 25 g, a zatajenje jetre se liječi potpornom terapijom.

Većina gljiva iz roda Cortinarius raste na području Europe. Gastroenteritis može trajati 3 dana. Renalno zatajenje s bolovima u slabinama i smanjenom količinom urina nastaje 3 do 20 dana nakon ingestije i najčešće prolazi spontano.

Otrovne biljke: Nekoliko široko rasprostranjenih biljaka može izazvati otrovanje. U visoko toksične i potencijalno fatalne spadaju ricinus, jequirity grašak i kukuta, te oleandar i pustikara, koji sadrže glikozide digitalisa (vidi TBL. 326–6). Također za neke od otrovanja biljkama postoje specifični antidoti.

Skočac sadrži ekstremno koncentrirani otrov ricin, ali u relativno nepropusnoj ljusci, pa grah treba prožvakati da bi se on oslobodio. I jequirity grašak sadrži koncentrirani stanični otrov koji može izazvati smrt nakon što se proguta, a kod djece čak nakon što se sažvače samo jedan grašak. Svako od ovih otrovanja može izazvati odgođeni gastroenteritis, ponekad težak i hemoragičan, nakon kojeg mogu uslijediti delirij, konvulzije, koma i smrt. Treba razmisliti o ispiranju cijelog crijeva radi uklanjanja cjelokupnog progutanog graha.

Oleandar, pustikara, i slični, ali manje toksični đurđevak mogu uzrokovati gastroenteritis, konfuziju, hiperkalijemiju i aritmije. Serumska razina digoksina može potvrditi ingestiju, ali nije pouzdana kao kvantitativna informacija. Razinu kalija treba pažljivo pratiti jer se hiperkalijemija ponekad može liječiti samo dijalizom. Kalcij se ne preporučuje u liječenju aritmija. Za liječenje ventrikulskih aritmija koriste se digoksin–specifični Fab (frakcionirano antitijelo) fragmenti.

Kukuta otrovanje može izazvati simptome unutar 15 min. Otrov ima nikotinski učinak i najprije izaziva suhoću usta, a potom tahikardiju, tremor, znojenje, midrijazu, konvulzije i paralizu mišića. Mogu nastati rabdomioliza i bradikardija. Piće od kukute najvjerojatnije povećava aktivnost γ −aminomaslačne kiseline (GABA). Mogu nastati gastroenteritis, delirij, refraktorne konvulzije i koma.

Ribe: Postoje 3 česta načina otrovanja ribom.

Otrovanje ribom ciguatera (od španj. “slana riba iz mora“—op. prev) može nastati nakon konzumacije >400 vrsta ribe iz tropskih grebena Floride, Zapadne Indije i Pacifika, gdje dinoflagelate stvaraju otrov koji se nakuplja u mesu ribe. Starije i veće ribe sadrže više otrova (npr. škrpina, crveni sneper i kraljevska riba). Nikakvi postupci pripreme ribe, uključujući i kuhanje, ne štite od otrovanja, a i miris nije izmijenjen. Simptomi mogu nastati 2 do 8 sati nakon konzumacije. Grčevi u trbuhu, mučnina, povraćanje i proljev traju 6 do 17 sati, a potom mogu nastati svrbež, parestezije, glavobolja, mialgija, naizmjenični osjećaj vrućine i hladnoće i bol po licu. Neuobičajeni osjetni fenomeni i nervoza mogu mjesecima potom smetati bolesniku. Pokušaji liječenja manitolom IV nisu pokazali učinkovitost.

Otrovanje skombroidnom ribom (ribe slične skuši) je posljedica visoke koncentracije histamina u ribljem mesu uslijed razgradnje istoga koje započinje nakon izlova. Najčešće se događa nakon konzumiranja tune, lokarde, palamide, prugaste tune i delfina. Riba ima papreni ili gorki okus. Crvenilo lica s mogućom mučninom, povraćanje, bolovi u epigastriju i urtikarija nastaju unutar nekoliko minuta od konzumacije a prestaju unutar 24 sata. Simptome se često pogrešno proglasi alergijom na morsku hranu. Ovo se otrovanje može sprječiti primjerenim skladištenjem ribe nakon hvatanja za razliku od drugih otrovanja ribom. U liječenju mogu pomoći blokatori H1 i H2 receptora.

Otrovanje tetrodotoksinom najčešće nastaje zbog konzumiranja četverozupke (kuglaste ribe) u obliku sushija, a još postoji >100 vrsta slatkovodnih i morskih riba koje sadrže tetrodotoksin. Simptomi su slični onima kod otrovanja ciguaterom, a najteži je potencijalno fatalna paraliza disanja. Toksin se ne može uništiti kuhanjem ni smrzavanjem.

Školjke: Paralitičko otrovanje školjkama može nastati od lipnja do listopada, posebno na obalama Pacifika i Nove Engleske, kad su dagnje, liske, kamenice i jakovske kapice kontaminirane otrovnim dinoflagelatama. Ove dinoflagelate stvaraju na kuhanje otporan neurotoksin, saksitoksin. Cirkumoralne parestezije nastaju 5 do 30 minuta nakon jedenja. Potom nastaju mučnina, povraćanje i grčevi u trbuhu, te slabost mišića. Neliječena respiratorna paraliza može biti fatalna, dok se preživjeli oporave u potpunosti.