Amnezija

Amnezija je djelomična ili potpuna nesposobnost prisjećanja na događaje iz prošlosti. Može biti posljedica traumatskog oštećenja mozga, degeneracije, metaboličkog poremećaja, konvulzija (postiktalna) ili psihičkog poremećaja. Dijagnoza se postavlja klinički, često neuropsihološkim testiranjem i neuroradiološkim pretragama (CT, MR). Liječenje ovisi o uzroku poremećaja.

Obrada sjećanja uključuje zamjećivanje (dobivanje novih informacija), dešifriranje (stvaranje asocijacija, vremenskih biljega i ostalih radnji potrebnih za pronalaženje informacija) i ponovno pronalaženje informacija. Poremećaji u svakom od ovih koraka mogu dovesti do amnezije.

Amnezija se može podijeliti u više oblika kao retrogradna (za događaje prije uzroka), anterogradna (nemogućnost zapamćivanja novih događaja po nastanku uzroka), globalna (za sve informacije i osjetila u prošlom vremenu) i specifična za pojedina osjetila (za informacije koje se obrađuju jednim osjetilom— npr. agnozija). Amnezija može biti tranzitorna (ako nastaje npr. iza traume mozga), fiksna (ukoliko nastane iza ozbiljnijeg poremećaja poput encefalitisa, globalne ishemije ili kradijalnog zatajenja) ili progresivna (ukoliko nastaje kao posljedica degenerativne bolesti mozga, npr. Alzheimerove demencije). Ispadi u sjećanju najčešće uključuju činjenice (deklarativna memorija) a puno rjeđe vještine (proceduralna memorija).

Patofiziologija i etiologija

Amnezija može biti posljedica difuznog moždanog poremećaja, obostranih oštećenja ili multifokalne ozljede koje oštećuju centre u mozgu koji su odgovorni za pohranu informacija. Glavni putovi za deklarativnu memoriju nalaze se u medijalnom dijelu parahipokampalnog područja i hipokampusa kao i u inferomedijalnom dijelu temporalnih režnjeva, orbitalnom korteksu i frontalnim režnjevima. Od tih putova najvažniji su oni u hipokampusu, hipotalamusu, jezgrama diencefalona i dorzomedijalnoj jezgri talamusa. Amigdala služe dodavanju emocionalne komponente sjećanju. Talamička intralaminarna jezgra i aktivirana retikularna formacija pri aktiviranju stimuliraju prizivanje sjećanja. Obostrano oštećenje medijalnog i dorzalnog talamusa, retikularne formacije kao i adrenergičkog sustava izaziva teško oštećenje novijeg sjećanja i sposobnost memoriranja novih podataka: najčešći uzroci ovog poremećaja su nedostatak tiamina, tumori hipotalamusa i ishemija. Obostrano oštećenje medijalnih dijelova temporalnih režnjeva, posebno hipokampusa može uzrokovati prolaznu deklarativnu amneziju.

Značajni, ireverzibilni gubitak pamćenja je najčešće uzrokovan degenerativnom demencijom, teškom traumom glave, moždanom anoksijom ili ishemijom, alkoholom, prehrambenim poremećajima (Wernickeova encefalopatija, Korsakoffljeva psihoza—vidi str. 1688–1689), intoksikacijom različitim lijekovima (kronično udisanje otapala, amfotericin B, litij).

Posttraumatske amnezije za period neposredno prije i nakon udarca ili ozbiljnije traume glave, čini se nastaju zbog oštećenja medijalnog dijela temporalnog režnja. Teže traume glave mogu zahvatiti veća područja odgovorna za pamćenje i prisjećanje i mogu izazvati demenciju.

Psihički poremećaji poput jake psihološke traume ili stresa također mogu izazvati poremećaje pamćenja (vidi str. 1679).

Starenjem, mnogi ljudi razviju zamjetne probleme u pamćenju, najprije pri pokušaju imenovanja stvari, potom za događaje i puno rjeđe za prostorne odnose. Ova široko zastupljena “staračka zaboravljivost” nije jasno povezana s pravom demencijom, premda se mogu pronaći brojne sličnosti. Ljudi koji subjektivno javljaju probleme s pamćenjem, na testovima pokažu još veće oštećenje pamćenja, a inače zadrže neoštećenu sposobnost kognicije i svakodnevnog funkcioniranja mogu se svrstati u skupinu poremećaja pod nazivom blagi kognitivni poremećaj (amnestički BKP). Ljudi s BKP pod povećanim su rizikom za razvoj Alzheimerove bolesti za razliku od njihovih vršnjaka koji nemaju poremećaje pamćenja.

Dijagnoza i liječenje

Jednostavni testovi koji se mogu izvoditi u svakoj prilici (npr. prisjećanje 3–iju stvari, pronalaženje predmeta ranije skrivenih u sobi) i službeni testovi (test ponavljanja liste riječi kao što su California Verbal Learning Test i Buschke Selective Reminding Test) mogu pomoći u identifikaciji gubitka verbalnog pamćenja. Procjena gubitka neverbalnog pamćenja je puno teža i može uključiti prisjećanje na vizualne sadržaje ili seriju tonova. Klinički nalaz obično ukazuje na mogući uzrok i potrebne dijagnostičke testove.

Svaki organski ili psihijatrijski poremećaj koji je u podlozi poremećaja pamćenja treba se liječiti (vidi str. 1680). Neki od bolesnika s akutnom amnezijom oporave se spontano. Neke od bolesti koje su u podlozi amnezije (npr. Alzheimerova bolest, Korsakoffljeva psihoza, herpesni encefalitis) mogu se liječiti; međutim, njihovo liječenje može ali i ne mora obavezno umanjiti amneziju. Tada ne postoje specifične mjere koje bi mogle ubrzati oporavak i poboljšati ishod bolesti.