Idiopatski hipereozinofilni sindrom

(Diseminirana eozinofilna kolagenoza; eozinofilna leukemija; Löfflerov fibroplastični endokarditis s eozinofilijom)

Riječ je o enzinofiliji s Eo >1500/μl (>1,5 × 109/L) koja traje ≥6 mj. sa znacima oštećenja pojedinih organskih sustava, a bez alergijskih, parazitnih ili drugih razloga. Simptomi su različiti i ovise o disfunkciji pogođenih organa. Liječenje započinje s prednisonom, a kasnije se dodaju hidroksiurea, interferon–α te imatinib.

Ovaj se sindrom razvija samo u nekih bolesnika s dugotrajnom eozinofilijom. Premda može stradati svaki organ, tipično su zahvaćeni srce, pluća, slezena, koža i živčani sustav. Srčane promjene prati znatan morbiditet i letalitet. Postoje dokazi da FIP1L1–PDGFR, fuzijska tirozin kinaza, pridonosi patofiziologiji ovog stanja.

Klinička slika i dijagnoza

Simptomi ovise o disfunkciji oštećenog organa (vidi TBL. 139–2). Klinička slika pokazuje dva temeljna oblika. U prvom je riječ o mijeloproliferativnom poremećaju sa splenomegalijom, trombocitopenijom, povišenim vrijednostima vitamina B12 u serumu te hipogranuliranim ili vakuoliziranim Eo. Takvi bolesnici često dobivaju endomiokardnu fibrozu ili, rjeđe, pravu leukemiju. Drugi oblik je hipersenzitivno stanje s angioedemom, hipergamaglobulinemijom, porastom IgE i cirkulirajućim imunokompleksima. Takvim je bolesnicima srce rjeđe pogođeno, obično im ne treba specifično liječenje i dobro odgovaraju na kortikosteroide.

Na ovaj sindrom treba pomisliti u bolesnika s eozinofilijom bez jasnog uzroka i znacima organske disfunkcije. Takve bolesnike valja dobro obraditi da se isključe uzroci sekundarne eozinofilije. Radi otkrivanja srčanih promjena potrebna je ehokardiografska pretraga. U razlikovanju dva temeljna oblika pomažu KKS i razmaz periferne krvi. Oko 1/3 bolesnika iz obje skupine ima i trombocitopeniju od samog početka.

TABLICA 139–2

POREMEĆAJI U BOLESNIKA S IDIOPATSKIM HIPEREOZINOFILNIM SINDROMOM

SUSTAV

PREVALENCIJA

KLINIČKI ZNACI

Cijeli organizam

50%

Malaksalost, umor, anoreksija, vrućica, mršavljenje, mialgije

Kardiopulmonalni

>70%

Restriktivna ili infiltrativna kardiomiopatija, mitralna ili trikuspidna regurgitacija s kašljem, dispnejom, zatajenjem srca, aritmijama, endomiokardnim promjenama, plućnim infiltratima, pleuralnim izljevima i muralnim trombima s embolijama

Hematološki

>50%

Tromboembolije, anemija, trombocitopenija, limfadenopatija, splenomegalija

Živčani

>50%

Difuzna encefalopatija s promjenama ponašanja i kognitivnih funkcija, spastičnost, periferna neuropatija i cerebralne embolije s fokalnim ispadima

Kožni

>50%

Dermografizam, angioedem, osipi, svrbež

Probavni

>40%

Proljev, mučnina, abdominalni grčevi

Imuni

40%

Povišenje imunoglobulina (osobito IgE), cirkulirajući imunokompleksi sa serumskom bolešću

 

Prognoza i liječenje

Hipereozinofilni sindrom je imao lošu prognozu, sa smrtnim ishodom zbog disfunkcije zahvaćenih organa. Suvremena terapija je međutim popravila očekivani ishod.

Liječenje je nepotrebno ako nema znakova organskog oštećenja; takvi se bolesnici samo provjeravaju svakih 3–6 mjeseci. Terapija je usmjerena na smanjenje broja Eo uz pretpostavku da su manifestacije bolesti posljedica tkivne infiltracije Eo i otpuštanja njihova sadržaja. Pojedine komplikacije treba liječiti specifično i agresivno (npr. bolest srčanih zalistaka rješava se kirurškom ugradnjom proteze).

Početno se liječenje sastoji iz prednisona, 1 mg/kg PO 1×/dan, dok se ne postigne kliničko poboljšanje i normalan broj Eo, a provodi se bar 2 mjeseca. Ako dođe do remisije, doza se polako, tijekom sljedeća 2 mjeseca, snižava na 0,5 mg/kg 1×/dan, a potom se prebacuje na alternativnu shemu, tj. 1 mg/kg svaki 2. dan. Daljnje snižavanje ide još polaganije do najniže doze koja još kontrolira bolest. Ako davanje prednisona 2 mjeseca nije djelotvorno, ako su potrebne više doze ili se doza ne može sniziti a da ne dođe do egzacerbacije, dodaje se hidroksiurea, 0,5–1,5 g PO 1×/dan, a terapijski cilj je snižavanje Eo na 4–6 × 109/L (4000– 6000/μl).

Interferon–α se isto daje pri zakazivanju prednizona, posebno bolesnicima s oštećenjem srca. Doza je 3–5 milijuna j SC 3×/tjedan, a podešava se prema djelotvornosti i podnošljivosti. Ustezanjem interferona zna doći do egzacerbacije.

Imatinib, oralno aktivni inhibitor protein kinaze, obećava i na ovom polju; kroz 3 mjeseca normalizirao je broj Eo u 9 od 11 liječenih bolesnika.

Kod srčanih promjena (npr. infiltrativna kardiomiopatija, lezije zalistaka, dekompenzacija srca) uz farmakoterapiju dolaze u obzir i kirurški zahvati. Trombotične komplikacije suzbijaju se antiagregacijskim agensima (npr. ASK, klopidogrel, tiklopidin), dok je antikoagulacijska terapija indicirana pri muralnim trombima u lijevoj klijetki, odnosno pri tranzitornim ishemičnim atakama usprkos uzimanju ASK–a.