Zarazne bolesti u trudnoći

Najčešće infekcije majke (npr. mokraćne infekcije, infekcije kože i dišnog sustava) tijekom trudnoće obično ne predstavljaju problem, premda neke genitalne infekcije (bakterijska vaginoza i genitalni herpes) utječu na način dovršenja trudnoće. Stoga je glavno pitanje obično ono o primjeni i bezopasnosti antimikrobnih lijekova. Međutim, neke infekcije majke mogu oštetiti fetus (vidi Pogl. 279 na str. 2313 za kongenitalnu infekciju citomegalovirusom ili herpes simpleks virusom, rubelom, toksoplazmom, hepatitisom ili sifilisom; za infekciju HIV–om vidi str. 2341).

Bakterijska vaginoza a možda i genitalna infekcija klamidijom stvaraju sklonost prijevremenom puknuću plodovih ovoja i prijevremenom porodu. Pretrage na ove infekcije se izvode tijekom rutinske prenatalne obrade ili ako se pojave simptomi.

Genitalni herpes se novorođenčetu može prenijeti tijekom poroda, osobito ako žene imaju vidljive herpetične promjene ili poznatu zarazu s prodromima ili ako se infekcija herpesom po prvi puta pojavljuje tijekom kasnog 3. tromjesečja (kad je vjerojatno da će se tijekom poroda virus izlučivati iz cerviksa). U takvim slučajevima se prednost daje porodu carskim rezom. Ako nema vidljivih promjena niti prodroma, čak i u žena s opetovanim infekcijama je opasnost mala te je moguć vaginalni porod. Ako žena nema simptoma, serijski uzgoj uzročnika u kulturi prije poroda ne pomaže u otkrivanju onih kod kojih postoji opasnost od prijenosa. Ako žena ima opetovane infekcije herpesom u trudnoći ali nema nikakvih drugih čimbenika za prijenos, ponekad se porod može inducirati između recidiva. Kad je porod vaginalni, herpes virus se uzgaja u kulturi iz cerviksa i iz uzoraka novorođenčeta. Čini se da je primjena aciklovira (oralno i lokalno) tijekom trudnoće bezopasna.

Antibiotici: Čak i strože nego kod drugih bolesnika, antibiotike se ne smije primjenjivati bez čvrstog dokaza o bakterijskoj infekciji. Općenito se bezopasnima smatraju penicilini, cefalosporini, makrolidi i sulfonamidi. Primjena bilo kojeg antibiotika u trudnoći treba biti zasnovana na procjeni pretežu li povoljni učinci nad opasnostima, što se razlikuje po tromjesečjima (vidi TBL. 261–2 za specifične nepoželjne učinke). U obzir se također uzimaju izraženost infekcije i druge mogućnosti liječenja.

Aminoglikozidi se u trudnoći mogu primjenjivati za liječenje pijelonefritisa i korioamnionitisa, ali liječenje treba pažljivo nadzirati kako bi se izbjegli štetni učinci na majku ili fetus.

Kloramfenikol, čak i u velikim dozama, ne šteti fetusu; međutim, novorođenčad ne može na odgovarajući način metabolizirati kloramfenikol te nastajuće visoke razine u krvi mogu dovesti do cirkulatornog kolapsa (sindrom sivog djeteta).

Primjena metronidazola tijekom 1. tromjesečja je dvojbena, ali ga se rutinski rabi za liječenje bakterijske vaginoze tijekom 2. i 3. tromjesečja. Fluorokinoloni se u trudnoći ne primjenjuju; imaju veliku sklonost kostima i hrskavici te stoga mogu imati nepoželjne mišićno–koštane učinke.

Sulfonamidi dugog djelovanja prolaze kroz posteljicu te mogu izgurati bilirubin s vežućih mjesta. Ovi lijekovi se nakon 34 tj. često izbjegavaju zbog opasnosti od novorođenačkog kernikterusa.

Tetraciklini prolaze kroz posteljicu te se koncentriraju i odlažu u kostima i zubima fetusa, gdje se vežu s Ca i remete razvoj (vidi TBL. 261–2); ne primjenjuju se od sredine do kraja trudnoće.