Autoimune bolesti u trudnoći

Autoimune bolesti su 5 puta češće u žena s vrhuncem incidencije u reproduktivnoj dobi. Stoga se ove bolesti često razvijaju u trudnica.

Sistemski lupus eritematodes: SLE (vidi str. 266) se može po prvi puta pojaviti u trudnoći; u žena koje su bez objašnjenja rodile mrtvo dijete u 2. tromjesečju, koje su imale fetus sa zastojem u rastu, prijevremeni porod ili opetovane spontane pobačaje, često se kasnije postavi dijagnoza SLE. Tijek od prije postojećeg SLE tijekom trudnoće je nepredvidljiv, no SLE se može pogoršati, osobito neposredno nakon poroda. Komplikacije mogu uključivati zastoj rasta fetusa, prijevremeni porod uslijed preeklampsije i prirođeni srčani blok zbog majčinih protutijela koja prolaze kroz posteljicu. Značajne od prije postojeće bubrežne ili srčane komplikacije povećavaju opasnost od obolijevanja i smrti majke. Difuzni nefritis, hipertenzija ili cirkulirajuća antifosfolipidna protutijela povećavaju opasnost od perinatalne smrti. Žene s antikardiolipinskim protutijelima (lupus antikoagulans) a koje čine 5 do 10% žena sa SLE, u povećanoj su opasnosti od pobačaja, rođenja mrtvog djeteta i tromboembolijskih poremećaja.

Pri liječenju može biti potreban prednizon; rabi se najmanja moguća doza. Međutim, često je potrebno 10 do 60 mg PO 1×/dan. Neke bolesnice se također liječe acetilsalicilnom kiselinom (ASK) (81 mg PO 1×/dan) i profilaktički, heparinom (5000 do 10.000 jedinica 2×/dan SC). Ako žena ima težak, otporni SLE, potreba za nastavljanjem primjene imunosupresiva (npr. hidroksiklorokin) se razmatra ponaosob.

Reumatoidni artritis (RA): RA (vidi str. 283) može početi tijekom trudnoće ili, čak češće nakon poroda. Postojeći RA se obično u trudnoći smiruje. Plod nije pogođen na nikakav poseban način, no porod može biti otežan ako su zahvaćeni ženini zglobovi kuka ili lumbalne kralježnice.

Mijastenija gravis (vidi str. 1899): Za vrijeme trudnoće tijek bolesti može biti različit. Kod čestih akutnih napada mijastenije može biti potrebna primjena sve većih doza acetilkolinergičnih lijekova (npr. neostigmina), što može izazvati simptome kolinergičnog viška (npr. bol u abdomenu, proljev, povraćanje, sve veću slabost); tada može biti potreban atropin. Ponekad mijastenija postaje otporna na standardno liječenje te je potrebna primjena kortikosteroida i imunosupresiva. Tijekom poroda, ženama može biti potrebno potpomognuto disanje a izrazito su osjetljive na lijekove koji deprimiraju disanje (npr. sedative, opijate, Mg). Budući da IgG koji su odgovorni za mijasteniju prolaze kroz posteljicu, prolazna mijastenija se pojavljuje u 20% novorođenčadi, čak i više ako majke nisu imale timektomiju.

Imunološka trombocitopenična purpura (ITP): ITP (vidi str. 1068), posredovana majčinim antitrombocitnim IgG, se u trudnoći obično pogoršava i povećava opasnost o obolijevanja majki. U većine žena kortikosteroidi snizuju razinu IgG i uzrokuju remisiju, no poboljšanje se zadržava u samo 50% njih. Imunosupresivi i plazmafereza nadalje snizuju IgG, povećavajući broj trombocita. Splenektomija je potrebna rijetko, kod refraktornih slučajeva; najbolje ju je učiniti u 2. tromjesečju kad u oko 80% slučajeva dovodi do trajne remisije. Imuni globulin primijenjen IV povećava broj trombocita značajno, ali kratkotrajno, tako da može doći do indukcije poroda i u žena s niskim trombocitima. Transfuzije trombocita su indicirane samo tada, kad je potrebno učiniti carski rez a majčini trombociti su <50.000/μl.

Premda IgG mogu proći kroz posteljicu i uzrokovati fetalnu i novorođenačku trombocitopeniju, to se događa rijetko. Prema razini majčinih antitrombocitnih protutijela (određenih direktnom ili indirektnom metodom) se ne može predvidjeti hoće li plod biti zahvaćen, štoviše plod može biti zahvaćen i kada su majke liječene kortikosteroidima ili prethodno splenektomirane i kad nemaju trombocitopeniju. Kordocenteza može imati dijagnostičku vrijednost. Ako je broj trombocita fetusa <50.000/μl, prilikom poroda može doći do intrakranijskog krvarenja te može biti potrebno porod dovršiti carskim rezom.