Upala vanjskog uha

Upala vanjskog uha je infekcija zvukovoda, u pravilu bakterijska. Simptomi su svrbež, bol i iscjedak. Dijagnoza počiva na pregledu. Liječi se lokalnom primjenom lijekova, obično antibiotika, kortikosteroida i/ili octene kiseline.

Upala vanjskog uha se može manifestirati u vidu ograničenog furunkula ili difuzne infekcije čitavog zvukovoda (generalizirana ili difuzna upala vanjskog uha). Ova bolest se često naziva plivačkim uhom ili uhom kupača jer ponekad pogađa osobe koje plivaju u svježim vodama. Zloćudna (maligna) upala vanjskog uha (vidi str. 804) je teška upala temporalne kosti uzrokovana Pseudomonasom.

Etiologija

Difuzna upala vanjskog uha je obično uzrokovana bakterijama, poput Pseudomonas aeruginosa, Proteus vulgarisa, Staphylococcus aureusa ili Escherichije coli. Gljivična upala vanjskog uha (otomikoza), tipično uzrokovana s Aspergillus niger ili Candidom albicans, je puno rjeđa. Furunkuli su obično izazvani sa S. aureusom.

Sklonost upali stvaraju alergije, psorijaza, ekcem, seboroični dermatitis, smanjena kiselost zvukovoda (možda uslijed ponavljanog sadržaja jezerske ili bazenske vode), nadražujuće tvari (npr. lak za kosu, boja za kosu) i nehotična ozljeda zvukovoda pretjeranim čišćenjem vatenim štapićima ili drugim predmetima. Prilikom pokušaja čišćenja zvukovoda stanični otpad i cerumen mogu biti pogurnuti dublje u zukovod; te nakupljene tvari onemogućavaju pražnjenje vode, dovodeći do maceracije kože koja pogoduje bakterijskoj infekciji.

Simptomi i znakovi

Bolesnici osjećaju svrbež i bol. Ponekad, ako zvukovod nateče i ispuni se gnojnim eksudatom, može doći do iscjetka neugodna mirisa i do gubitka sluha. Povlačenje za ušku ili pritisak na tragus praćeni su jakom boli. Otoskopski pregled je bolan i teško ga je izvesti. Njime se prikazuje crveni, natečeni zvukovod hodnik, ispunjen mokrim, gnojnim iscjetkom. Otomikoza izazvana s A. niger se obično očituje sivkasto crnim ili žutim mrljama (gljivičnim konidiosporama) okruženim slojem nalik na vatu (gljivičnim hifama). Infekcija uzrokovana s C. albicans ne pokazuje očitih znakova prisutnosti gljivica, no obično sadrži zgusnuti neprozirni bijeli eksudat.

Furunkuli izazivaju jaku bol i iz njih se može cijediti sukrvavi, gnojni sekret. Oni izgledaju poput žarišnih, crvenkastih oteklina.

Dijagnoza, prevencija i liječenje

Dijagnoza se zasniva na pregledu. Kad je iscjedak obilan, upala vanjskog uha se teško može razlikovati od upale srednjeg uha s perforacijom bubnjića; bol prilikom povlačenja za ušku ukazuje na upalu vanjskog uha. Gljivična se infekcija dijagnosticira na osnovi izgleda.

Upala vanjskog uha se često može spriječiti ispiranjem ušiju mješavinom etanola i octa u omjeru 1:1, neposredno nakon plivanja. Alkohol pomaže pri odstranjivanju vode, a ocat mijenja pH u slušnom hodniku.

Kod difuzne upale vanjskog uha su učinkoviti antibiotici i kortikosteroidi. Prvo, detritus treba iz zvukovoda odstraniti nježno i temeljito sukcijom ili suhim vatenim štapićima. Blaga upala vanjskog uha se može liječiti mijenjanjem Ph u zvukovodu pomoću 2%–tne octene kiseline i ublažavanjem upale lokalnom primjenom hidrokortizona; primjenjuju se u količini od 5 kapi tri puta dnevno tijekom 7 dana. Za liječenje umjerene upale vanjskog uha potrebno je dodati antibakterijsku otopinu ili suspenziju, poput neomicina, polimiksina, bacitracina ili ciprofloksacina. Kad je upala zvukovoda relativno teška, u njega se umeće vateni tupfer, koji se vlaži potrebnim lijekovima 4×/dan. Tupfer se ostavlja na mjestu 24 do 72 h, nakon čega se edem može povući u dovoljnoj mjeri da omogući ukapavanje kapi u zvukovod.

Kod teške upale vanjskog uha ili celulitisa koji se širi izvan zvukovoda, može biti potrebna sistemska primjena antibiotika, poput cefaleksina u dozi od 250 mg PO 4×/dan do 500 mg PO 2×/dan ili ciprofloksacina u dozi od 500 mg PO 2×/dan. Ako je bolesnik alergičan na penicilin, može se primijeniti ista doza eritromicina. U prvih 24 do 48 h, može biti potrebna primjena analgetika poput NSAID–a ili čak opijata na usta. Kod gljivične upale vanjskog uha potrebno je temeljito čišćenje zvukovoda i primjena antimikotične otopine (npr. gencijane violet, krezilat acetata, nistatina, klotrimazola). Može biti potrebno ponavljano čišćenje i liječenje.

Furunkul, ako je očito zreo, treba incidirati i drenirati. Međutim, ako bolesnik dođe u ranom stadiju bolesti, od incizije nema velike koristi. Lokalna primjena antibiotika nije učinkovita; treba primijeniti antistafilokokne antibiotike na usta. Za ublažavanje boli mogu biti potrebni analgetici poput oksikodona s paracetamolom. Suhi izvor topline također može ublažiti bol i ubrzati povlačenje.