Benigna hiperplazija prostate

Benigna hiperplazija prostate je nekancerogeni (benigni) rast prostate.

Benigna hiperplazija prostate je češća u muškaraca iznad 50 godina. Uzrok nije poznat, ali može uključiti promjene u razini hormona do kojih dolazi starenjem. Prostata okružuje mokraćnu cijev pa je rast žlijezde postupno sužuje. Vremenom se može tok mokraće zapriječiti. Uslijed toga se povećaju i ojačaju mišići mokraćnog mjehura da istisnu mokraću. Međutim, kada muškarac s benignom hipertrofijom prostate mokri, mokraćni mjehur može ostati neispražnjen. Posljedica je da mokraća zastaje u mokraćnom mjehuru pa je muškarac skloniji infekciji i stvaranju kamenaca. Ako zapreka traje dulje vrijeme može doći do oštećenja bubrega. U čovjeka s benignom hiperplazijom prostate do suženja (opstrukcije) mogu dovesti lijekovi koji oštećuju tok mokraće, kao što su antihistaminici u slobodnoj prodaji (bez recepta).

Simptomi

Benigna hiperplazija prostate najprije uzrokuje simptome kada povećana prostata počne sprječavati protok mokraće. U početku muškarac može imati poteškoća na početku mokrenja. On isto tako može osjećati da mokrenje nije bilo potpuno. Kako se mokraćni mjehur svaki puta ne isprazni do kraja, mora se češće mokriti. Muškarac ima potrebu češćeg noćnog mokrenja (nokturija) i ta potreba postaje sve jačom. Volumen i snaga mokraćnog mlaza mogu postati značajno manjima i mokraća može pri kraju mokrenja kapati. Mokraćni mjehur se može prepuniti, te prouzročiti nemogućnost zadržavanja mokraće.

Kada se muškarac pri mokrenju napreže male vene mokraćne cijevi i mokraćnog mjehura mogu se rasprsnuti pa se u mokraći može pojaviti krv. Potpuno začepljenje može onemogućiti mokrenje dovodeći do osjećaja punoće i teške boli u donjem dijelu trbuha.

Infekcije mokraćnog mjehura mogu tijekom mokrenja uzrokovati osjećaj pečenja kao i povišenu temperaturu. Zastoj mokraće uzrokuje i povećanje pritiska na bubrege, ali rijetko dovodi do trajnog oštećenja bubrega.

Dijagnoza

Liječnik koji posumnja na benignu hiperplaziju prostate na temelju simptoma, napravi fizikalni pregled. Pipajući prostatu prilikom rektalnog pregleda liječnik obično može utvrditi je li povećana. Liječnik pipa i čvoriće, koji mogu ukazivati na rak, i provjerava postoji li bolna osjetljivost koja može ukazivati na infekciju.

Općenito se rade krvne pretrage koje mjere (određuju) bubrežnu funkciju, kao što je pretraga krvi koja služi kao test za rak prostate. Taj test mjeri razinu antigena specifičnog za prostatu (PSA―od engl. ProstateSpecific Antigen). Razina PSA je povišena u oko 30% do 50% muškaraca s benignom hiperplazijom prostate. Takvo povišenje znači da treba napraviti daljnje pretrage te ustanoviti ima li osoba rak prostate, a ne da osoba ima rak.

Ponekad su potrebne daljnje pretrage. Liječnik može upotrijebiti kateter da izmjeri količinu mokraće zaostale u mokraćnom mjehuru nakon mokrenja. Međutim, češće liječnik traži od osobe da mokri u mjerač mlaza mokraće (naprava koja mjeri brzinu i snagu mokraćnog mlaza). Ultrazvukom se može mjeriti veličina prostate i utvrditi je li rak uzrok nastanka benigne hiperplazije prostate. Rijetko, liječnik u mokraćnu cijev uvede endoskop (savitljiva cijev za promatranje) kako bi ocijenio je li protok mokraće blokiran nekim drugim uzrokom, a ne povećanjem prostate.

Liječenje

Simptome mogu ublažiti alfaadrenergični lijekovi koji opuštaju mišiće na izlasku iz mokraćnog mjehura, kao što su terazosin ili doksazosin. Smanjenje prostate i odgoda operacije može se postići primjenom lijekova poput finasterida, ali olakšanje simptoma nastupa tek za 3 mjeseca ili više. Dodatno liječenje je potrebno ako simptomi postanu nepodnošljivi, mokraćni sustav inficiran, bubrežna funkcija slabi, a mlaz mokraće se potpuno prekine. Muškarcu koji uopće ne može mokriti treba za pražnjenje mokraćnog mjehura postaviti Foleyev kateter. Bilo kakva infekcija liječi se antibioticima.

Najbolji učinak ima operacija. Najčešći postupak je transuretralna resekcija prostate (TURP), pri kojoj liječnik uvodi u mokraćnu cijev endoskop i uklanja dio prostate. Taj postupak ne zahtijeva kirurški rez, a anestetik se obično daje lumbalnom punkcijom. Međutim, 5% ili manje muškaraca koji se podvrgnu tom postupku još uvijek nakon njega ne mogu posve zadržati mokraću. Rijetko, muškarac postane impotentan, mora mu se proširiti mokraćna cijev ili treba unutar 3 godine drugu transuretralnu resekciju. Drugu mogućnost predstavlja uporaba endoskopa opskrbljenog laserom da spali tkivo prostate, što uzrokuje manje oštećenja živaca i manje komplikacija. Međutim, još nema saznanja o dugotrajnim posljedicama tog postupka. Drugi nedugo razvijeni načini liječenja uključuju uporabu mikrovalnog grijaćeg elementa kojim se smanji tkivo prostate i uporabu balona da bi se proširila mokraćna cijev.