Tularemija

Tularemija (zečja vrućica, jelenska vrućica) je bakterijska zarazna bolest koju uzrokuje organizam Francisella tularensis.

Ljudi se inficiraju franciselom tularensis jedenjem ili diranjem zaraženih životinja. Bakterija može prodrijeti kroz neoštećenu kožu. Bolest se prenosi i kada bakterije iz životinjskog tkiva dospiju u zrak pa se udahnu, kao i zaraženim krpeljima i sličnom gamadi koja siše krv.

TABLICA 177-2

Vrste tularemije

Postoje četiri vrste tularemije. Kod najčešće vrste (ulceroglandularni tip) na šakama i prstima nastaju vrijedovi, a limfni čvorovi na istoj strani, na kojoj je infekcija, oteknu. Druga vrsta (okuloglandularni tip) zarazi oko uzrokujući crvenilo i oteknuće uz natečene limfne čvorove. Taj je tip vjerojatno posljedica dodirivanja oka sa zaraženim prstom. U trećoj vrsti (glandularni tip) oteknu limfni čvorovi, ali se ne razviju vrijedovi, što upućuje da su izvor progutane bakterije. Četvrta vrsta (tifoidni tip) dovodi do visoke temperature, bolova u trbuhu i iscrpljenosti. Ako tularemija dospije do pluća, može nastati pneumonija.

Najčešće se zaraze lovci, mesari, poljoprivrednici, krznari i laboratorijski radnici. Većina slučajeva nastaje zimi zbog dodira s divljim zečevima (naročito kada im se skida koža). Infekcija ljeti obično nastaje kontaktom sa zaraženim životinjama ili ugrizom zaraženih krpelji ili sličnih štetočina. Rijetko, tularemiju može uzrokovati jedenje nedovoljno kuhanog mesa ili pijenje zagađene vode. Nije opisan prijenos s čovjeka na čovjeka.

Simptomi

Simptomi počinju iznenada 1 do 10 dana―obično 2 do 4 dana―nakon dodira s bakterijom. Početni simptomi uključuju glavobolje, tresavicu, mučninu, povraćanje, povišenu temperaturu do 40o C i jaku iscrpljenost. Razviju se izuzetno jaka slabost, ponavljane tresavice i silno znojenje. Za 24 do 48 sati na mjestu zaraze pojavljuje se upaljeni mjehurić―obično na prstu, ruci, oku ili nepcu―osim kod glandularnog i tifoidnog tipa tularemije. Mjehurić se brzo ispuni gnojem i otvori te nastane vrijed. Pojedini vrijedovi se obično pojavljuju na rukama ili nogama, ali se mnogi vrijedovi obično pojave u ustima ili oku. Obično je zahvaćeno samo jedno oko. Limfni čvorovi oko vrijeda se povećaju i u njima se može stvoriti gnoj koji kasnije otječe.

Ljudi s tularemičnom pneumonijom mogu buncati. Međutim, pneumonija može uzrokovati samo blage simptome kao što je suhi kašalj koji izaziva osjećaj pečenja u sredini prsnog koša. Osip se može pojaviti bilo kad tijekom bolesti.

Dijagnoza

Liječnik posumnja na tularemiju u osobe u koje se razviju iznenadni simptomi i znakoviti vrijedovi zaraze nakon što je bila izložena krpeljima ili imala čak i neznatni dodir s divljim sisavcem, posebno zecom. Zaraze koje steknu laboratorijski radnici često zahvate samo limfne čvorove ili pluća i teško ih je dijagnosticirati. Dijagnozu se može potvrditi rastom bakterija u uzorcima vrijedova, limfnih čvorova, krvi ili iskašljaja.

Liječenje

Tularemiju se liječi antibioticima koje se injicira ili uzima u obliku tableta tijekom 5 do 7 dana. Na vrijedove se stavljaju vlažni zavoji koje se često mijenja. Ti zavoji sprječavaju širenje infekcije i otok limfnih čvorova. U rijetkim slučajevima velike apscese treba drenirati. Stavljanje toplih obloga na zahvaćeno oko i nošenje naočala s tamnim staklima dovodi do određenog olakšanja. Ljude s jakim glavoboljama obično se liječi sredstvima protiv bolova, kao što je kodein.

Gotovo uvijek prežive ljudi koji su se liječili. Oko 6% neliječenih umire. Smrt obično nastane zbog razbuktale infekcije, pneumonije, infekcije moždane opne (meningitis), ili infekcije opne u trbušnoj šupljini (peritonitis). Recidivi nisu česti, ali mogu nastati, ako je liječenje neodgovarajuće. Osoba koja je imala tularemiju razvija otpornost prema ponovnoj infekciji.