Antraks

Antraks je bolest koju uzrokuje bakterija Bacillus anthracis, a može zaraziti kožu, pluća i želučanocrijevni sustav.

Antraks je vrlo zarazna i moguće smrtna bolest. Obično se širi na ljude preko životinja, naročito krava, koza i ovaca. Neaktivne bakterije (spore) mogu desetljećima živjeti u zemlji i životinjskim proizvodima (kao što je vuna). Premda se ljudi obično zaraze preko kože, mogu se zaraziti i jedenjem zagađenog mesa ili udisanjem spora ili bakterija.

Simptomi i dijagnoza

Simptomi se mogu pojaviti 12 sati do 5 dana nakon izloženosti bakterijama. Infekcija kože počinje kao crvenosmeđa nabreklina koja se povećava sa znatnim oteknućem na rubovima. Na nabreklini se pojavljuju mjehuri i postaje sve tvrđa, tada se u sredini otvori i ispušta bistru tekućinu prije nego se stvori crna krasta (odumrlo tkivo). Limfni čvorovi u zahvaćenom području mogu oteći pa se osoba može osjećati bolesnom, katkada uz bolove u mišićima, glavobolju, povišenu temperaturu, mučninu i povraćanje.

Plućni antraks (bolest radnika u industriji vune) nastaje zbog udisanja spora bakterija antraksa. Spore se umnažaju u limfnim čvorovima u blizini pluća. Tada limfni čvorovi počinju pucati i krvariti šireći zarazu u obližnja tkiva prsnog koša. Inficirana tekućina se povećava u plućima i u prostoru između pluća i stijenke prsnog koša (pleuralni prostor). Najprije su simptomi nejasni i slični simptomima influence. Međutim, vrućica se pogoršava i za nekoliko dana se razviju jake poteškoće pri disanju na što dolazi do šoka i kome. Može doći i do zaraze mozga i njegovih meninga (meningoencefalitis). Čak i uz rano liječenje taj oblik antraksa je gotovo uvijek smrtan.

Želučanocrijevni antraks je rijedak. Bakterije mogu rasti u stijenku crijeva i otpuštati toksin koji uzrokuje jako krvarenje i odumiranje tkiva. Infekcija može dovesti do smrti ako se proširi u krvotok.

Saznanje da je osoba bila u dodiru sa životinjama pomaže liječniku u postavljanju dijagnoze. Da bi postavio dijagnozu plućne zaraze, liječnik mora dobiti uzorak iskašljaja za kulturu, ali se laboratorijskom analizom ne može uvijek prepoznati bakteriju. Katkada se s liječenjem započne čim se posumnja na antraks, premda bolest laboratorijski još nije potvrđena.

Sprječavanje i liječenje

Ljudi izloženi visokom riziku od dobivanja antraksa―kao što su veterinari, laboratorijski tehničari i zaposlenici u predionicama koje obrađuju životinjsku dlaku―moraju se cijepiti.

Kožna zaraza antraksom liječi se injekcijama penicilina ili tabletama tetraciklina ili eritromicina. Kod plućnih zaraza daje se penicilin intravenski. Mogu se dati i drugi antibiotici. Za smanjivanje upale pluća mogu se primijeniti i kortikosteroidi. Ako se zakasni s liječenjem (obično zbog toga što se nije odmah postavilo dijagnozu), može doći do smrtnog ishoda.

Zarazne bolesti uzrokovane gram-negativnim bacilima

Osobita i važna značajka gramnegativnih bakterija je prisutnost dvostruke membrane koja okružuje svaku bakterijsku stanicu. Premda sve bakterije imaju unutarnju staničnu opnu, gramnegativne bakterije imaju jedinstvenu vanjsku opnu. Ta vanjska opna onemogućuje nekim lijekovima i antibioticima prodiranje u stanicu, što je jedan od razloga zašto su gramnegativne bakterije općenito otpornije na antibiotike nego grampozitivne bakterije.

Vanjska opna gramnegativnih bakterija ima puno molekula koje se zovu mukopolisaharidi. Ako gramnegativne bakterije uđu u krvotok, lipopolisaharidi mogu potaknuti niz događaja koji uključuju povišenu temperaturu i pad krvnoga tlaka. Zbog toga se lipopolisaharid često opisuje kao endotoksin.

Gramnegativne bakterije imaju veliku mogućnost izmjene genetskog materijala (DNK) između sojeva iste vrste i čak između različitih sojeva. To znači da ako se gramnegativna bakterija podvrgne genetskoj promjeni (mutacija) ili ako steče genski materijal koji daje otpornost na neki antibiotik, bakterija može kasnije dijeliti svoju DNK s drugim sojem bakterija pa i drugi soj može također postati otporan.

TABLICA 177-1

Neki primjeri gram-negativnih bacila

Bartonella

Proteus

Brucella

Providencia

Cmpylobacter

Pseudomonas

Enterobacter

Salmonella

Escherichia

Serratia

Francisella

Shigella

Hemophilus

Vibrio

Klebsiella

Yersinia

Morganella