Herpes simpleks

Herpes simpleks je zarazna bolest koja dovodi do pojave povratnih malih, bolnih, tekućinom ispunjenih mjehura na koži ili sluznicama.

Herpes simplex dovodi do izbijanja (promjena) na koži i sluznicama. Ta izbijanja jenjaju, premda virus ostane u neaktivnom (latentnom) stanju unutar ganglija (skupina tjelešaca živčane stanice) u zaraženom području. S vremena na vrijeme virus se ponovno aktivira i razmnožava, često uzrokujući izbijanja mjehurića na istom mjestu kao i pri prijašnjoj infekciji. Međutim, virus može postojati u koži a da ne uzrokuje očiti mjehurić; virus u takvom stanju može služiti kao izvor zaraze drugih ljudi. Izbijanja mogu izazvati prekomjerna izloženost suncu, vrućica, fizički ili emocionalni stres, potiskivanje (supresija) imunološkog sustava ili neka hrana i lijekovi, ali često su čimbenici poticanja nepoznati.

Dva tipa virusa herpesa simpleksa koji zaraze kožu su HSV1 i HSV2. HSV1 je uobičajeni uzročnik hladnih rana na usnama (herpes labijalis) i rana na rožnici oka (keratitis izazvan herpes simpleksom) ; taj se obično prenosi dodirom s lučevinama iz usta ili oko usta. HSV2 obično uzrokuje genitalni herpes i prenosi se u prvom redu izravnim dodirom rana, najčešće prilikom spolnog kontakta.

Simptomi i komplikacije

Prije ponovnog izbijanja herpes simpleksa javljaju se trnjenje, peckanje, nelagoda i svrbež što prethodi mjehurima nekoliko sati pa 2 do 3 dana. Mjehuri okruženi crvenkastim rubom mogu se pojaviti bilo gdje na koži ili sluznicama, ali najčešće u ustima i oko ustiju, na usnama i na spolnim organima. Mjehuri (koji mogu biti bolni) se najčešće oblikuju u grozdove koji se udružuju u velika pojedinačna sjedišta. Nakon nekoliko dana mjehuri se počinju sušiti tvoreći tanku žućkastu krastu i plitke vrijedove. Cijeljenje tipično započinje unutar 1 do 2 tjedna nakon pojave i obično se završi do 21. dana. Međutim, mjehuri u vlažnim područjima tijela katkada sporije zacjeljuju. Ako se izbijanja stalno događaju na istom mjestu ili ako dođe do sekundarne bakterijske infekcije, može doći do ožiljkavanja tkiva.

Prva infekcija herpesom u dojenčadi i male djece može uzrokovati bolne rane i upalu u ustima i desnima (gingivostomatitis) ili bolnu upalu stidnice i rodnice (vulvovaginitis). Ta stanja uzrokuju i razdražljivost, gubitak apetita i vrućicu. U dojenčadi, a rjeđe u veće djece, infekcija se može širiti krvlju i zahvatiti unutarnje organe uključujući mozak―infekcija koja može dovesti do smrti.

Žena koja je imala infekciju HSV2 može je prenijeti svom plodu, naročito ako je do epizode došlo posljednja 3 mjeseca trudnoće. Virus herpes simpleksa može u plodu izazvati blagu upalu moždane ovojnice (meningitis) ili ponekad tešku upalu mozga (encefalitis).

Ako se dojenčad ili odrasli s bolešću kože zvanom atopični ekcem zaraze virusom herpes simpleksa, mogu razviti potencijalno smrtnu bolest koja se zove herpesni ekcem. Zbog toga ljudi s atopičnim ekcemom moraju izbjegavati bilo koga s aktivnom herpesnom infekcijom. U ljudi s AIDSom infekcije kože herpesom mogu biti naročito ozbiljne. Upala jednjaka i crijeva, vrijedovi oko anusa, pneumonija ili nenormalnosti živaca također se češće pojavljuju u ljudi s AIDSom.

Natečena, bolna crvena jagodica prsta što ju je uzrokovao virus herpes simpleksa koji je ušao kroz porezanu kožu zove se herpesna zanoktica. On se najčešće pojavljuje u zdravstvenih radnika koji nisu imali herpes simpleks, a koji rukuju s tjelesnim tekućinama koje sadrže virus herpes simpleksa.

Dijagnoza

Liječniku je katkada teško prepoznati herpes simpleks. Može ga se zamijeniti s alergijskom reakcijom, drugim virusnim infekcijama ili čak s kožnom reakcijom na neke lijekove. U postavljanju dijagnoze može katkada pomoći sijelo mjehura na tijelu.

Liječnik koji posumnja na herpes simpleks može ispitati istrugane ljuskice mjehura pod mikroskopom. Ako osoba ima infekciju virusom herpes simpleksa, te će ljuskice pokazati velike zaražene stanice. Dijagnozu mogu potvrditi kulture za virus, pretrage krvi na povećanu razinu protutijela i biopsija. Međutim, te su pretrage rijetko potrebne. Dijagnozu je moguće postaviti u vrlo ranom stadiju primjenom novijih tehnika, kao što je PCR (reakcija lančane polimerizacije) koja se može upotrijebiti za otkrivanje DNK iz virusa herpes simpleksa u tjelesnom tkivu ili tekućini.

Liječenje

Većina ljudi liječi herpes labijalis nježnim pranjem zaraženih područja sapunom i vodom. Područje treba zatim brižno osušiti; ostavljanje mjehura vlažnima može pogoršati upalu, odgoditi cijeljenje i vjerojatno pojačati bakterijsku infekciju. Za sprječavanje ili liječenje bakterijske infekcije na kožu se može primijeniti neka antibiotska mast, npr. neomicinbacitracin. Ako se čini da bakterijska infekcija napreduje ili uzrokuje dodatne simptome, liječnik može propisati antibiotike koje se uzima u obliku tableta ili injekcije.

Protuvirusne kreme kao što su idoksuridin, trifluridin i aciklovir katkada su učinkovite kada ih se primijeni izravno na mjehure. Aciklovir ili vidarabin, uzet oralno (na usta), može se upotrijebiti za teške herpesne infekcije po čitavom tijelu. Ponekad je potrebno aciklovir uzimati svaki dan da se potisnu ponavljana izbijanja, naročito kada su zahvaćeni spolni organi. Za keratitis izazvan herpes simpleksom ili genitalni herpes mogu biti potrebne specifične mjere liječenja.