Bjesnoća

Bjesnoća je virusna infekcija mozga koja uzrokuje nadražaj i upalu mozga i kralješnične moždine.

Virus bjesnoće nalazi se u slini zaraženih životinja. Životinja s bjesnoćom prenosi zarazu na druge životinje ili ljude ugrizom, a katkada lizanjem. Virus putuje od mjesta početnog ubacivanja (inokulacije) duž živaca do kralješnične moždine i mozga gdje se razmnožava. Nakon toga putuje niz živce u žlijezde slinovnice i u slinu.

Bjesnoću na ljude mogu prenijeti različite životinje. Premda su psi najčešći izvor infekcije za ljude, isto tako mogu biti prenosioci i mačke, šišmiši, rakuni, tvorovi, lisice i druge životinje. Neuobičajeno je da budu bijesni miševi, štakori i drugi mali glodavci, djelomično zbog toga što je ugriz druge životinje za njih obično smrtan. U Sjedinjenim Državama cijepljenjem se uglavnom iskorijenila bjesnoća u pasa. Međutim, bjesnoća u pasa još je uvijek prilično česta u zemljama Latinske Amerike, Afrike i Azije, gdje se kućne ljubimce uvijek ne cijepi protiv bolesti. Zaražene životinje mogu imati ili “gnjevnu” bjesnoću” ili “nijemu” bjesnoću. Kod gnjevne bjesnoće životinja je uznemirena i oštra, kasnije je paralizirana i ugiba. Kod nijeme bjesnoće od početka se ističe lokalizirana ili opća paraliza.

U Sjedinjenim Državama, većina slučajeva bjesnoće ljudi u posljednjih 30 godina uzrokovali su ugrizi zaraženih divljih životinja. Bijesne divlje životinje mogu pokazivati bijesno ponašanje, ali su češće manje očite promjene ponašanja. Noćne životinje (šišmiši, tvorovi, rakuni i lisice) zaražene bjesnoćom mogu izlaziti po danu i ne moraju pokazivati normalni strah od ljudi.

Premda izuzetno rijetko, bjesnoću se može steći udisanjem zaraženog zraka. Opisana su dva slučaja, kada su istraživači udisali zrak u pećini zaraženih šišmiša.

Simptomi

Simptomi obično počinju 30 do 50 dana nakon zaraze, ali razdoblje inkubacije je različito od 10 dana do više od jedne godine. Razdoblje inkubacije je obično najkraće u ljudi koje su zaražene životinje ugrizle za glavu ili trup ili koji su imali mnogo ugriza.

U 20% ljudi bjesnoća počinje paralizom donjih dijelova nogu, a širi se po tijelu. Međutim, bolest obično počinje kratkim razdobljem duševne potištenosti, nemirom, osjećajem bolesti i vrućicom. Nemir se povećava do nekontroliranog uzbuđenja i u bolesnika se stvara mnogo sline. Grčevi mišića ždrijela i grla mogu biti neizdržljivo bolni. Te grčeve uzrokuje podražljivost područja u mozgu koje kontrolira gutanje i disanje. Te grčeve može potaknuti lagani lahor ili pokušaj pijenja vode. Zbog toga se bolest katkad naziva hidrofobija (strah od vode).

Dijagnoza

Kada osobu ugrize bolesna ili divlja životinja, najveća briga je bjesnoća. Utvrditi ima li životinja bjesnoću obično zahtijeva ispitivanje uzorka moždanog tkiva. Životinju treba uhvatiti i promatrati. Tipično, životinju treba usmrtiti i ispitati mozak. Međutim, ako pas ili mačka bez simptoma ugrize čovjeka, veterinar može životinju zatvoriti i tijekom 10 dana promatrati. Ako životinja ostane zdrava, veterinar može sa sigurnošću zaključiti da životinja u vrijeme ugriza nije imala bjesnoću.

Ako se u osobe koju je životinja ugrizla razviju simptomi napredujuće upale mozga (encefalitis), vjerojatno je uzrok bjesnoća. Ispitivanje osobe na virus ne pomaže, dok se ne pojave simptomi. Virus se može otkriti biopsijom kože, pri čemu se uzima uzorak kože (obično s vrata) za ispitivanje pod mikroskopom.

Sprječavanje i liječenje

Koraci u sprječavanju bjesnoće mogu se poduzeti prije izloženosti virusu bjesnoće ili odmah nakon izloženosti. Na primjer, ljudima koji su izloženi velikom riziku infekcije virusom bjesnoće može se dati cjepivo. U tu skupinu spadaju veterinari, laboratorijski radnici koji su u dodiru s moguće zaraženim životinjama, ljudi koji više od 30 dana žive ili borave u zemljama u razvoju u kojima je među psima proširena bjesnoća i ljudi koji istražuju špilje sa šišmišima. Većina ljudi cijepljenjem dobiva određeni stupanj zaštite do kraja života. Međutim, vremenom razina protutijela pada pa ljudi koji su i dalje izloženi visokom riziku infekcije moraju primiti dopunsku dozu cjepiva svake dvije godine.

Ljudi koje je ugrizla bijesna životinja rijetko dobiju bjesnoću, ako su odmah poduzeli korake sprječavanja. Osobe koje su ugrizli zečevi i glodavci (uključujući vjeverice, američke vjeverice, štakore i miševe) ne trebaju daljnje liječenje, ukoliko nema definitivne sumnje na bjesnoću; te su životinje rijetko zaražene. Međutim, ljude koje su ugrizle divlje životinje kao što su tvorovi, rakuni, lisice i šišmiši, treba liječiti ukoliko se životinju koja ih je ugrizla ne može uhvatiti i dokazati da nema bjesnoću.

Neposredno liječenje ugrizne rane može biti najvažnija preventivna mjera. Zagađeno područje se pomno očisti sapunom. Duboke ubodne rane treba isprati sapunicom. Kada je rana očišćena, ljudima koji se prije nisu cijepili protiv bjesnoće daje se injekcija imunoglobulina protiv bjesnoće s polovicom doze na mjesto ugriza. Ljudima koji prethodno nisu bili cijepljenim, injekcije cjepiva protiv bjesnoće daju se na dan izloženosti i 3., 7., 14. i 28. dana. Na mjestu injekcije su bol i otok obično neznatni. Ozbiljne alergijske reakcije su rijetke tijekom provođenja cijepljenja u pet doza; manje od 1% ljudi dobije vrućicu nakon što prime cjepivo.

Ako je ugrizena osoba već bila cijepljena, rizik od zaraze bjesnoćom je smanjen, ali ranu treba ipak brzo očistiti i treba dati dvije doze cjepiva (0. i 2. dana).

Prije no što je bila dostupna današnja terapija, smrt je obično nastupila za 3 do 10 dana. Većina je ljudi umrla zbog začepljenih dišnih putova (asfiksija), grčeva, iscrpljenosti ili proširene paralize. Premda se nekada smrt od bjesnoće smatrala neizbježnom, neki su ljudi preživjeli. Preživljenje u tim uvjetima može se pripisati intenzivnoj brizi u suzbijanju simptoma koji su zahvatili pluća, srce i mozak. Jednom kad se u osobe razviju simptomi, ne pomažu ni primjena cjepiva niti imunoglobulin protiv bjesnoće.