Obrana tijela od zarazne bolesti

Obrana tijela od zarazne bolesti uključuje prirodne zapreke kao što je koža, nespecifične mehanizme kao što su neke vrste bijelih krvnih stanica te povišenu temperaturu i specifične mehanizme kao što su protutijela. Obično ako neki organizam prođe kroz tjelesne prirodne zapreke, nespecifični i specifični obrambeni mehanizmi ga razore prije nego se umnoži.

Prirodne zapreke

Navalu mnogobrojnih mikroorganizama obično sprječava koža ako nije fizički oštećena, na primjer ozljedom, ugrizom kukca ili opeklinama. Ipak ima iznimaka, kao što je infekcija humanim papiloma virusom koji izaziva bradavice na koži.

Druge učinkovite prirodne zapreke su sluznice, kao što su unutrašnje stijenke dišnih putova i crijeva. Tipično su sluznice obložene lučevinama koje se bore s mikroorganizmima. Na primjer, sluznice očiju se kupaju suzama koje sadrže enzim zvan lisozim. Taj enzim napada bakterije i pomaže zaštititi oči od infekcije.

Dišni putovi učinkovito filtriraju čestice u zraku koji u njih ulazi. Zavinuti prolazi kroz nos sa svojim stijenkama obloženima sluzi nastoje ukloniti mnogo tvari koje ulaze. Ako neki organizam stigne do donjih dišnih putova, usklađeno pomicanje sitnih izdanaka poput vlasi (cilije) obloženih sluzi prenose ih izvan pluća. Kašljanje dodatno pomaže uklanjanju organizma.

Želučanocrijevni sustav ima niz učinkovitih zapreka uključujući kiselinu u želucu i protubakterijsku aktivnost enzima gušterače, žuči i crijevnih lučevina. Stezanja crijeva (peristaltika) i normalno odbacivanje stanica koje oblažu crijeva pomaže uklanjanju štetnih mikroorganizama.

Spolnomokraćni sustav muškarca je zaštićen duljinom uretre (oko 20 cm). Zbog tog zaštitnog mehanizma, bakterije rijetko uđu u uretru muškarca (ukoliko ih se ne unese nenamjerno kirurškim instrumentima). Žene su zaštićene kiselim okolišem rodnice. Učinak mlaza pri ispražnjavanju mokraćnog mjehura je drugi obrambeni mehanizam u oba spola.

Ljudi s oštećenim mehanizmima obrane osjetljiviji su na neke zarazne bolesti. Na primjer, oni čiji želudac ne luči kiselinu posebno su osjetljivi na tuberkulozu i infekciju salmonelama. Ravnoteža između različitih vrsta organizama u crijevnoj domaćoj flori je također važna za održavanje tjelesnih obrana. Katkada neki antibiotik koji se uzme zbog infekcije drugdje u tijelu može poremetiti ravnotežu između domaće flore omogućujući da se broj organizama koji uzrokuju bolest poveća.

Nespecifični mehanizmi obrane

Svaka ozljeda uključujući navalu bakterija uzrokuje upalu. Upala djelomično služi da upravi (usmjeri) određene obrambene mehanizme na sijelo ozljede ili infekcije. Prilikom upale opskrba krvlju se povećava, a bijele krvne stanice mogu lakše izići iz krvnih žila u upaljeno područje. Povećava se i broj bijelih krvnih stanica u krvnoj struji; koštana srž otpušta veliki broj iz skladišta, a zatim se počinju stvarati nove.

Prvi tip bijelih krvnih stanica na sceni su neutrofili koji počnu proždirati štetne organizme koji navaljuju i nastoje zadržati infekciju na malom prostoru. Ako se infekcija nastavlja, monociti, drugi tip bijelih krvnih stanica s još većom sposobnošću da proguta organizme pristiže u povećanim količinama. Međutim, te nespecifične mehanizme obrane mogu nadvladati veliki broj organizama ili drugi čimbenici koji smanjuju tjelesne obrambene snage, kao što su onečišćivači zraka (uključujući duhanski dim).

Vrućica

Vrućica, povišena temperatura iznad 37o C (mjereno termometrom u ustima) zapravo je zaštitni odgovor na infekciju i ozljedu. Povišena temperatura pojačava obrambene mehanizme tijela, dok kod osobe izaziva manju nelagodu.

Normalno se tjelesna temperatura svakoga dana povisuje i snizuje. Najniža je oko 6 sati, a najviša oko 16 do 18 sati. Premda se obično kaže da je normalna tjelesna temperatura 35,5o C, najviša vrijednost normale u 6 sati ujutro je 36,8o C, a najviša vrijednost normale u 16 sati je 37,3o C.

Dio mozga koji se zove hipotalamus upravlja tjelesnom temperaturom pa vrućica nastaje iz konkretnog podešavanja hipotalamusnog termostata. Tijelo povisuje svoju temperaturu na novu višu razinu termostata pokrećući (skrećući) krv iz površine kože u unutrašnjost tijela i na taj način smanjuje gubitak topline. Može doći do drhtanja da bi se povećala proizvodnja topline mišićnim stezanjem. Nastojanje tijela da zadrži (očuva) i proizvede toplinu nastavlja se sve dok krv ne stigne do hipotalamusa pri novoj višoj temperaturi. Tada se ta temperatura zadrži na normalan način. Kasnije kada se termostat podesi na svoju normalnu razinu, tijelo ukloni prekomjernu toplinu znojenjem i skretanjem krvi u kožu. Posljedica sniženja temperature može biti tresavica.

TABLICA 171-3

Neki od uzroka vrućice

• Zarazne bolesti, kao što su bakterijske ili virusne infekcije

• Rak

• Alergijska reakcija

• Hormonski poremećaji, kao što su feokromocitom ili hipertireoza

• Autoimune bolesti kao što je reumatoidni artritis

• Pretjerani napor, naročito pri vrućem vremenu

• Prekomjerna izloženost suncu

• Neki lijekovi kao što su anestetici, antipsihotici i antikolinergici kao i prekomjerna doza acetilsalicilne kiseline (aspirin)

• Oštećenje hipotalamusa (dio mozga koji ravna temperaturom) uslijed oštećenja mozga ili tumora

Vrućica se može javljati prema određenom obrascu, temperatura dostiže najvišu vrijednost svakoga dana i zatim se vraća na normalu. Isto tako, vrućica može biti povratna (remitentna), tj. temperatura se mijenja ali se ne vraća na normalu. U nekih ljudi, na primjer, alkoholičara, starijih i vrlo mladih osoba, može se desiti pad temperature kao odgovor na tešku infekciju.

Tvari koje uzrokuju vrućicu zovu se pirogeni. Pirogeni mogu doći izvan ili unutar tijela. Primjeri pirogena nastalih izvan tijela su mikroorganizmi i tvari koje oni proizvode, npr. toksini (otrovi). Pirogene stvorene unutar tijela obično proizvodi vrsta bijelih krvnih stanica koje se zovu monociti. Međutim, infekcija nije jedini uzrok vrućice; vrućica može nastati i zbog upale, raka ili neke alergijske reakcije.

Određivanje uzroka vrućice

Obično vrućica ima očit uzrok kao što je influenca ili upala pluća. Međutim, nekada je uzrok teško primjetljiv, kao što je infekcija unutrašnjosti srca (bakterijski endokarditis). Kada osoba ima vrućicu od barem 38o C, a proširenim se ispitivanjem ne uspije otkriti uzrok, liječnik to može nazvati vrućicom nepoznatog uzroka. Mogući uzroci takve vrućice uključuju svaki poremećaj koji povisuje tjelesnu temperaturu, ali uobičajeni uzroci u odraslih su zarazne bolesti, bolesti uzrokovane protutijelima protiv bolesnikovih vlastitih tkiva (autoimune bolesti), te neotkriveni rak (naročito leukemija ili limfom).

U cilju otkrivanja uzroka liječnik pita bolesnika o sadašnjim i prethodnim simptomima i bolestima, sadašnjem uzimanju lijekova, izloženosti zaraznim bolestima, nedavnom putovanju itd. Oblik vrućice obično ne pomaže u postavljanju dijagnoze. Međutim, postoje neke iznimke. Na primjer, vrućica koja se pojavljuje svaki drugi dan ili svaki treći dan tipična je za malariju.

Nedavno putovanje, naročito prekomorsko, ili izloženost nekim tvarima ili životinjama mogu biti putokazi prema uzroku. Jugozapad Sjedinjenih Država izvor je kokcidioidomikoze, a dolina Ohia i rijeke Mississipi su izvori histoplazmoze. Osoba koja je pila zagađenu vodu (ili koja je koristila led od zagađene vode) može imati trbušni tifus. Netko tko radi na pakiranju mesa može imati brucelozu.

Nakon postavljanja takvih pitanja liječnik napravi pomni fizikalni pregled da bi pronašao izvor infekcije ili dokaz bolesti. Ovisno o težini vrućice i stanju bolesnika, pretraga se može napraviti u liječničkoj ordinaciji ili u bolnici.

Pretrage krvi mogu se rabiti za otkrivanje protutijela protiv organizma, za rast organizma u kulturi i za određivanje broja bijelih krvnih stanica. Mogu se naći povišene razine specifičnog protutijela što može pomoći u otkrivanju uzročnika. Povećani broj bijelih krvnih stanica obično ukazuje na zaraznu bolest. Diferencijalna krvna slika (omjer različitih tipova bijelih krvnih stanica) usmjerava na daljnje postupke. Na primjer, povišenje neutrofila upućuje na akutnu bakterijsku infekciju. Povišenje eozinofila upućuje na zarazu parazitima―npr. trakavicom ili glistom.

Prilikom postavljanja dijagnoze mogu biti od pomoći ultrazvuk, komjutorizirana tomografija (CT) i magnetska rezonancija (MRI). Scintigrafija označenim bijelim krvnim stanicama (leukocitima) može se upotrijebiti za otkrivanje područja infekcije ili upale. Za takvu pretragu osoba primi injekciju bijelih krvnih stanica koje sadrže radioaktivni biljeg. Kako bijele krvne stanice privlači područje infekcije i kako injicirane bijele krvne stanice imaju radioaktivni biljeg, scintigram može otkriti područje infekcije. Ako su rezultati pretrage negativni, liječniku može biti potreban uzorak za biopsiju jetre, koštane srži ili s drugog sumnjivog mjesta. Uzorak se tada ispita pod mikroskopom.

Liječenje vrućice

Zbog mogućih dobrih strana povišene temperature raspravlja se o tome treba li je liječiti rutinski. Međutim, dijete koje ima grčeve (konvulzije) koji su posljedica vrućice (febrilne konvulzije) treba liječiti. Slično, odrasloga sa srčanim ili plućnim problemom obično treba liječiti zbog toga što vrućica može povećati potrebu za kisikom. Potrebe za kisikom se povećavaju 7% za svakih 1o C povišenja tjelesne temperature iznad 36,6o C. Vrućica može uzrokovati i promjene moždane funkcije.

Lijekovi koji se koriste za snižavanje tjelesne temperature zovu se antipiretici. Najčešće rabljeni i učinkoviti antipiretici su paracetamol i nesteroidni protuupalni lijekovi kao što je acetilsalicilna kiselina (aspirin).

Međutim, acetilsalicilna kiselina se ne daje djeci i omladini između 13 i 19 godina za liječenje vrućice, jer povećava opasnost od nastanka Reyeva sindroma , što može uzrokovati smrt.

Specifični mehanizmi obrane

Jednom kada se zarazna bolest razvije, imunološki sustav djeluje punom snagom. Imunološki sustav proizvodi nekoliko tvari koje specifično napadaju uzročnika u organizmu. Na primjer, protutijela napadaju organizme “agresore” i onemogućavaju njihovo djelovanje. Protutijela mogu izravno ubijati mikroorganizme ili mogu olakšati bijelim krvnim stanicama da ih pronađu i unište. Imunološki sustav također može slati stanice poznate kao T stanice ubojice (još jedan tip bijelih krvnih stanica) da specifično napadnu agresorski organizam.

Protuzarazni (antiinfektivni) lijekovi kao što su antibiotici, sredstva protiv gljivica (antimikotici) ili protiv virusa (antivirotici) mogu potpomoći tjelesnu prirodnu obranu. Međutim, ti lijekovi često nisu učinkoviti ako je imunološki sustav teško oštećen.