Rak grkljana

Rak grkljana je najčešći rak glave i vrata osim kožnog raka, češći je u muškaraca i povezan je s pušenjem i uzimanjem alkohola.

Taj rak obično proistječe iz glasiljki uzrokujući promuklost. Osoba koja je promukla više od 2 tjedna mora zatražiti pomoć liječnika. Rak u drugim dijelovima grkljana uzrokuje bol i poteškoću pri gutanju. Međutim, katkada se nabreklinu u vratu nastalu širenjem raka u limfni čvor (metastaza) može primijetiti prije bilo kojih drugih simptoma.

Da bi postavio dijagnozu liječnik laringoskopom (cijev koja se rabi za izravno promatranje grkljana) promatra grkljan i izvrši biopsiju tkiva koje je sumnjivo na rak (uzimanje uzorka tkiva za ispitivanje pod mikroskopom). Tada se rak klasificira u stadije od I do IV na temelju njegove proširenosti.

Liječenje

Liječenje ovisi o točnom smještaju raka unutar grkljana. Uobičajeno liječenje raka u ranom stadiju je kirurški zahvat ili zračenje.

Kada su zahvaćene glasiljke, radije se primjenjuje zračenje, jer ono obično sačuva normalan glas. Liječenje raka u uznapredovalom stadiju obično je kirurško, što može uključiti uklanjanje dijela grkljana ili čitavog grkljana (djelomična ili potpuna laringektomija), na što se često nadovezuje radioterapija (zračenje). Kada se liječe, 90% ljudi s rakom u I stadiju preživi barem 5 godina u usporedbi sa 25% onih s rakom u IV stadiju.

Potpuno uklanjanje glasiljki ostavlja osobu bez glasa. Novi se glas može napraviti jednom od ovih triju metoda: ezofagealni govor, traheoezofagealna fistula ili elektrolarinks. Pri ezofagealnom govoru osobu se nauči da prilikom udisanja uzme zrak u jednjak i postupno ga izbacuje da proizvede zvuk.

Traheoezofagealna fistula je jednosmjerni zalistak kirurški usađen između dušnika (traheja) i jednjaka. Zalistak tjera zrak u jednjak prilikom udisanja, što stvara zvuk. Ako zalistak ne radi dobro, u dušnik mogu nehotično ući tekućine i hrana. Elektrolarinks je naprava koja djeluje kao izvor zvuka kada se drži nasuprot vratu. Zvukovi proizvedeni svim trima metodama pretvaraju se u govor kao pri normalnom govoru—uporabom ustiju, nosa, zubi, jezika i usana. Međutim, glas proizveden tim metodama zvuči umjetno i mnogo je slabiji nego normalni glas.