Zaduha

Zaduha (dispneja) je neugodan osjećaj otežanog disanja.

Zdrava osoba brže diše za vrijeme napora ili boravka na većim visinama. Premda brže disanje rijetko kada izaziva neugodu, može ograničiti fizičku aktivnost koju čovjek može obavljati. Kod zaduhe je brže disanje popraćeno osjećajem da osobi nedostaje zraka i da ne može disati dovoljno brzo ili dovoljno duboko. Zaduha ograničava fizičku aktivnost.

Ostali osjećaji povezani sa zaduhom uključuju svjesnost povećanja mišićnog rada potrebnog za širenje prsnog koša pri udisanju ili pri izbacivanju zraka prilikom izdisanja, neugodan osjećaj da je udah neophodno potreban još prije nego je završilo izdisanje, te različiti osjećaji koji se najčešće opisuju kao stezanje ili pritisak u prsima.

Vrste zaduhe

Najčešća vrsta zaduhe je zaduha koja prati fizičko naprezanje. Za vrijeme napora u tijelu se stvara više ugljikova dioksida i troši više kisika. Centar za disanje u mozgu ubrzava disanje kad je razina kisika u krvi niska ili kad je razina ugljikova dioksida u krvi visoka. Ako pluća i srce ne funkcioniraju odgovarajuće, čak i mali napor može uzrokovati dramatično povišenje brzine disanja i zaduhu. U najtežim se oblicima zaduha može javiti čak i u mirovanju.

Zaduha koja je povezana s bolestima pluća može nastati zbog tzv. restriktivnih ili opstruktivnih poremećaja. U zaduhi koja nastaje zbog restrikcije povećan je dišni rad bilo zbog oštećenih i neelastičnih pluća ili zbog deformiranog prsnog koša ili zbog zadebljane poplućnice što ograničuje širenje pluća tijekom disanja. Volumen zraka u plućima, izmjeren testovima plućne funkcije, je malen . Ljudi koji imaju restriktivnu zaduhu obično su u mirovanju bez simptoma, ali kad postanu aktivni vrlo brzo ostaju bez daha jer se njihova pluća ne mogu proširiti u tolikoj mjeri da uzmu potrebni volumen zraka.

Opstruktivna zaduha uključuje povećanje otpora u dišnim putovima, jer su oni suženi. Obično se zrak može udahnuti, ali se ne može dovoljno brzo izdahnuti jer pri izdisaju dišni putovi postaju još uži. Disanje je otežano, posebno izdisanje. Testiranjem plućne funkcije može se mjeriti stupanj suženja. Do poteškoća mogu dovesti i restriktivni i opstruktivni poremećaji.

Budući da srce tjera krv kroz pluća, ono mora raditi ispravno da bi i pluća funkcionirala normalno . Ako srčana pumpa ne radi odgovarajuće, u plućima se nakuplja tekućina―stanje koje se naziva plućni edem. To stanje uzrokuje nedostatak zraka i često je praćeno osjećajem gušenja ili težine u prsima. Nakupljanje tekućine u plućima može dovesti i do sužavanja dišnih putova i zviždanja pri disanju―stanje koje se naziva srčana astma.

Neki ljudi kojima srčana pumpa ne radi zadovoljavajuće razviju ortopneju―to je zaduha pri ležanju koja se popravlja u uspravnom položaju. Napadaji noćne zaduhe (paroksizmalna noćna dispneja) je nagli, često zastrašujući napadaj nedostatka zraka tijekom spavanja. Osoba se probudi hvatajući zrak i mora sjesti ili ustati da dođe do daha. To stanje je oblik ortopneje i znak je srčane grješke.

Pri disanju na mahove ili CheyneStokesovu disanju, razdoblja ubrzanog disanja (hiperpneja) izmjenjuju se s razdobljima polaganog disanja (hipopneja) ili razdobljem bez disanja (apneja). Uzroci mogu biti srčana grješka i smanjena učinkovitost centra za kontrolu disanja u mozgu.

Zaduha zbog smetnji krvnog protoka (cirkulatorna dispneja) je ozbiljno stanje koje nastaje naglo a pojavljuje se kada krv ne može tkiva opskrbiti dovoljnom količinom kisika, npr. zbog jakog krvarenja ili anemije. Osoba diše jako brzo i duboko u nastojanju da si priskrbi dovoljno kisika.

Povećana kiselost krvi kakva se pojavljuje kod dijabetičke acidoze može uzrokovati tip polaganog i dubokog disanja (Kussmaulovo disanje), ali osoba nema zaduhe. Za razliku od toga, netko s jakim oštećenjem bubrega osjeća se bez daha i može početi ubrzano soptati zbog kombinacije acidoze, zatajenja rada srca i anemije.

Nagla ozljeda mozga zbog krvarenja u mozgu, traume ili drugog stanja može uzrokovati snažno i brzo disanje (hiperventilacija).

Mnogi ljudi imaju epizode osjećaja da im nedostaje zraka pa dišu teško i brzo. Takve epizode, koje se nazivaju hiperventilacijskim sindromom, češće su uzrokovane tjeskobom nego nekim fizičkim problemom. Mnoge osobe koje su iskusile taj sindrom uplaše se i vjeruju da imaju srčani napadaj. Simptomi nastaju zbog promjena u razinama plinova u krvi (najčešće zbog sniženja ugljikova dioksida) do kojih je došlo zbog prekomjernog disanja. Osoba može imati promjenu svijesti koju obično opisuje kao osjećaj da se okolni događaji zbivaju negdje daleko. Takva osoba ima također osjećaj trnjenja u rukama i nogama te oko ustiju.