Paraneoplastički sindromi
Paraneoplastički sindromi su udaljeni učinci raka (najčešće raka pluća i jajnika) na mnoge različite funkcije tijela, često one živčanog sustava.
Nije u potpunosti razjašnjeno kako udaljeni rak zahvaća živčani sustav. Neki oblici raka otpuštaju u krvotok tvari koje oštećuju udaljena tkiva uzrokujući autoimunu reakciju. Ostali oblici raka izlučuju tvari koje izravno remete funkciju živčanog sustava ili zaista uništavaju dijelove živčanog sustava.
Paraneoplastički sindromi mogu izazvati široki spektar neuroloških simptoma uključujući demenciju, promjene raspoloženja, epileptične napadaje, slabost udova ili čitavog tijela (koja može napredovati), neosjetljivost, trnjenje, slabu usklađenost pokreta, vrtoglavicu, dvoslike i nenormalno pokretanje očima. Najčešći učinak, polineuropatija, je poremećaj funkcije perifernih živaca (onih izvan mozga i kralješnične moždine). Osoba se osjeća slabom, gubi osjet i ima oslabljene reflekse. Premda se polineuropatiju ne može liječiti izravno, katkada se poboljšava liječenjem raka.
Rijedak oblik polineuropatije, subakutna osjetna neuropatija, ponekad prethodi dijagnozi raka. Osoba može imati onesposobljujući gubitak osjeta i slabu usklađenost pokreta, ali malu slabost. Subakutnu osjetnu neuropatiju se ne može liječiti.
Tvari koje stvaraju različiti oblici raka mogu imati učinke koji su vrlo različiti. Rak dojke i jajnika katkada stvara tvar koja, čini se, potiče vlastita protutijela da razore mali mozak, što ima za posljedicu poremećaj koji se zove subakutna cerebelarna degeneracija.
Simptomi toga poremećaja―nesiguran hod, slaba usklađenost pokreta ruke i noge, poteškoće govora, vrtoglavica, dvoslike―mogu se pojaviti tjednima, mjesecima ili čak godinama prije nego se otkrije rak. Subakutna cerebelarna degeneracija obično se pogoršava tijekom nekoliko tjedana ili mjeseci, često ostavljajući osobu teško onesposobljenom. Poremećaj nije lako dijagnosticirati prije nego se nađe rak, premda kompjutorizirana tomografija (CT) ili magnetska rezonancija (MRI) mogu ukazati na gubitak moždanog tkiva u malom mozgu. Nema učinkovitog liječenja, ali se poremećaj katkada popravlja nakon što se uspješno liječilo rak.
Neuroblastom, rak dječje dobi, katkada uzrokuje rijetku kombinaciju simptoma znakovitih po iznenadnim očnim pokretima koje se ne može kontrolirati. Dijete ima i slabu usklađenost pokreta uz krutost, grčeve (spazme) i mišićna stezanja u tijelu, rukama i nogama. Te simptome se često uklanja liječenjem raka i katkada uzimanjem kortikosteroida, npr. prednizona.
U rijetkim slučajevima živčane stanice kralješnične moždine može posredno zahvatiti Hodgkinova bolest oslabljujući ruke i noge na način sličan onom kod akutne polineuropatije. To se stanje obično poboljšava kortikosteroidima.
EatonLambertov sindrom je paraneoplastički sindrom sličan miasteniji gravis koji se može pojaviti u ljudi s rakom pluća. Sindrom uključuje protutijela koja smetaju tvarima koja omogućuju povezivanje između živaca i mišića (neurotransmitori). Slabost se javlja prije, za vrijeme i nakon postavljanja dijagnoze raka. Katkada se rak ne može naći. U ljudi s EatonLambertovim sindromom mogu se također razviti umor, bol i trnjenje u rukama i nogama, suha usta, obješeni kapci i impotencija. Normalni refleksi, kao što je trzajni refleks koljena, su smanjeni ili čak mogu nestati.
Simptomi EatonLambertova sindroma mogu se povući kad se liječi uzročni rak. Slabost može nešto ublažiti guanidin, lijek koji potiče (stimulira) živce da stvaraju više tvari koja potiče mišiće. Međutim, guanidin ima ozbiljne nuspojave, uključujući oštećenje koštane srži i jetre. Druga liječenja uključuju plazmaferezu, postupak pri kojem se otrovne tvari uklanjaju iz krvi, i primjenu kortikosteroida (npr. prednizon).
Rak može uzrokovati i slabost neposredno zahvaćajući više mišiće nego živce. Poremećaji koji nastaju, dermatomiozitis i polimiozitis, oslabljuju jake mišiće u blizini trupa. Ljudi mogu dobiti rumenkast osip na nosu i obrazima i oteknuće oko očiju (osip koji ide prema svjetlu). Premda su dermatomiozitis i polimiozitis najčešći u ljudi iznad 50 godina koji imaju rak, ponekad zahvaćaju i ljude koji nemaju rak. Katkada je učinkovito liječenje kortikosteroidima, npr. prednizonom.