Tjelesni dismorfni poremećaj

Tjelesni dismorfni poremećaj je zaokupljenost umišljenom ili malom estetskom manom koja izaziva značajnu uznemirenost ili ometa društveno, profesionalno ili drugo djelovanje. Dijagnoza počiva na anamnezi. Liječi se farmakoterapijom i psihoterapijom.

Tjelesni dismorfni poremećaj obično započinje tijekom adolescencije a čini se kako se s jednakom učestalošću pojavljuje u muškaraca i žena.

Simptomi i znakovi

Simptomi se mogu pojaviti postupno ili iznenada. Premda izraženost može biti različita, tipično postoje nekoliko razdoblja bez simptoma. Simptomi obično zahvaćaju lice ili glavu, no mogu zahvatiti bilo koji dio tijela ili nekoliko njih i mogu se mijenjati od jednog do drugog mjesta. Bolesnik može biti zabrinut zbog prorjeđenja kose, akni, bora, ožiljaka, proširenih kapilara, boje kože ili pretjerane dlakavosti na licu ili se može usmjeriti na oblik ili veličinu nosa, očiju, uški, usta, dojki, bokova ili drugog dijela tijela, Muškarci mogu imati oblik bolesti zvan mišićnom dismorfijom, kod koje postoji zaokupljenost mišlju kako njihovo tijelo nije dovoljno mršavo i mišićavo.

Bolesnici obično provode više sati dnevno razmišljajući o svojem umišljenom defektu. Većina ih se često promatra u zrcalu, drugi zrcala izbjegavaju a treći se ponašaju malo na jedan, malo na drugi od opisanih načina. Većina pokušava prikriti svoj umišljeni defekt —npr. puštajući bradu da prikriju ožiljke ili nošenjem šešira kako bi prikrili opadanje kose. Mnogi se podvrgavaju zdravstvenom, zubarskom ili kirurškom liječenju kako bi ispravili svoj umišljeni defekt, no takvo liječenje je obično neuspješno te može pojačati njihovu zaokupljenost. Muškarci s mišićnom dismorfijom mogu uzimati nadomjeske androgena.

Mnogi se bolesnici izbjegavaju pojavljivati u javnosti. Neki iz kuće izlaze samo noću; drugi uopće ne. Može doći do društvene izdvojenosti, ponavljane hospitalizacije i samoubilačkog ponašanja.

Dijagnoza i liječenje

Budući da bolesnici s ovim poremećajem oklijevaju pri iznošenju svojih simptoma, poremećaj može godinama biti nedijagnosticiran. Od normalnih briga o vlastitom izgledu se razlikuje jer oduzima puno vremena, uzrokuje popriličnu uznemirenost i ometa funkcioniranje.

Dijagnoza se zasniva na anamnezi. Ukoliko je jedina briga oblik i težina tijela, točnija dijagnoza može biti anoreksija nervoza (vidi str. 1701); ukoliko je jedina briga ona o spolnim osobinama, u obzir dolazi i poremećaj spolnog identiteta (vidi str. 1732).

Obično su učinkoviti SSRI, premda su često potrebne relativno visoke doze. Pomoći može i kognitivno–bihevioralno liječenje.