Somatizacijski poremećaj

Somatizacijski poremećaj je obilježen višestrukim tjelesnim simptomima (koji obuhvaćaju bol i probavne, seksualne i neurološke simptome) tijekom nekoliko godina, a koji se ne mogu u potpunosti objasniti tjelesnom bolešću. Simptomi obično započinju prije 30 god. života i nisu namjerni niti simulirani. Dijagnoza počiva na anamnezi nakon što se isključe tjelesne bolesti. Liječenje se usmjerava na uspostavljanje dosljednog, potpornog odnosa liječnik–bolesnik, u kojem se izbjegava izlaganje bolesnika nepotrebnim i potencijalno opasnim dijagnostičkim pretragama i liječenjima.

Somatizacijski poremećaj je često obiteljski, no etiologija je ipak nepoznata. Poremećaj je češći u žena. Muški rođaci bolesnih žena su u povećanoj opasnosti od razvoja antisocijalne osobnosti i poremećaja povezanih s ovisnošću.

Simptomi i znakovi

Recidivirajući i višestruki tjelesni simptomi obično započinju prije 30. god. života. Izraženost fluktuira, no simptomi su trajni. Potpuni prestanak simptoma je u bilo kojem razdoblju bolesti rijedak. Neki ljudi postaju jasno depresivni te njihovo spominjanje samoubojstva postaje zloslutnije.

Bilo koji dio tijela može biti zahvaćen, a specifični simptomi i njihova učestalost se među različitim kulturama razlikuju. U SAD– u, tipični simptomi obuhvaćaju glavobolju, mučninu i povraćanje, napuhnutost, bol u trbuhu ili opstipaciju, disuriju, dismenoreju, dispareuniju i gubitak spolne želje. Muškarci se često žale na erektilnu ili ejakulacijsku disfunkciju. Neurološki simptomi su česti. Također se mogu pojaviti depresija i anksioznost. Tipično, bolesnici pokazuju dramatičnost i osjećaje kad govore o svojim simptomima, često ih opisujući kao “nepodnošljive”, “nemoguće za opisati” ili “najgore što se mogu zamisliti”.

Bolesnici mogu postati krajnje ovisni. Opetovano traže pomoć i emocionalnu potporu te se mogu razbjesniti kad osjećaju da im potrebe nisu zadovoljene. Ponekad se smatraju ekshibicionističkima i zavodljivima. Također mogu prijetiti samoubojstvom ili ga pokušati učiniti. Često nezadovoljni zdravstvenom skrbi koju primaju, lutaju od jednog do drugog liječnika ili istodobno traže liječenje od više liječnika.

Izraženost i trajanje simptoma odražavaju bolesnikovu jaku potrebu da se netko o njemu brine. Simptomi mogu pomoći bolesniku da izbjegne odgovornosti, no mogu spriječiti i zadovoljstvo ili djelovati poput kazne, ukazujući na podležeće osjećaje manje vrijednosti i krivnje.

Dijagnoza i liječenje

Bolesnici nisu svjesni svoje osnovne psihičke tegobe te smatraju kako imaju tjelesne bolesti i sile liječnike na izvođenje pretraga i liječenja. Liječnici obično izvedu brojne preglede i testove kako bi eliminirali tjelesnu bolest kao uzrok. Budući da neki bolesnici mogu razviti istodobne tjelesne bolesti, odgovarajuće preglede i pretrage treba također učiniti kad se simptomi znakovito promijene ili kad se razviju očiti znakovi bolesti. Čak i oni bolesnici koji imaju zadovoljavajući odnos s liječnikom primarne zaštite se obično upućuju psihijatru.

Specifična dijagnostička mjerila obuhvaćaju pojavu brojnih tjelesnih simptoma prije 30. god. života, zahtijevanje liječenja ili utjecaj na svakodnevno funkcioniranje te anamnetičke podatke o bolovima koji zahvaćaju barem 4 dijela tijela, 2 ili više probavna simptoma, barem jedan spolni ili reproduktivni simptom i barem 1 neurološki simptom (osim boli). Dijagnozu podržava dramatična priroda pritužbi te bolesnikovo, ponekad ekshibicionističko, ovisno i samoubilačko ponašanje.

Somatizacijski poremećaj se razlikuje od generaliziranog anksioznog poremećaja, konverzijskog poremećaja i teške depresije po prevladavanju, višestrukosti i trajanju tjelesnih simptoma. Smatra se kako bolesnici s barem 1 tjelesnim simptomom koji traje oko 6. mj. a ne može se objasniti tjelesnim poremećajem, koji ne zadovoljavaju u potpunosti specifična dijagnostička mjerila za somatizacijski poremećaj imaju nediferencirani somatoformni poremećaj.

Liječenje je teško. Bolesnici su obično frustrirani i razljućeni sugestijama da su njihovi simptomi psihičke prirode. Liječenje lijekovima može poboljšati istodobne psihičke bolesti (npr. depresiju). Psihoterapija, osobito kognitivno–bihevioralna terapija, naglašava vlastito postupanje s bolešću. Važno je da bolesnik dobiva potporu u odnosu s liječnikom koji pruža ublažavanje simptoma, redovito viđa bolesnika i štiti ga od nepotrebnih pretraga i postupaka.