Munchausenov sindrom

Munchausenov sindrom, teški oblik umišljenog poremećaja se sastoji od ponavljanja lažnih tjelesnih simptoma bez vanjskog podražaja; motivacija za ovakvo ponašanje je zauzimanje uloge bolesnika. Simptomi su obično akutni, dramatični i uvjerljivi te popraćeni sklonošću mijenjanja liječnika i bolnica zbog liječenja. Točan uzrok nije poznat, premda se često ukazuje na stres i graničnu osobnost.

Bolesnici od Munchausenova sindroma mogu oponašati mnoge tjelesne simptome ili stanja (npr. IM, hemetamezu, hemoptizu, proljev, vrućicu nepoznatog uzroka). Bolesnikova trbušna stijenka može biti ispresijecana ožiljcima, ili prst ili ekstremitet mogu biti amputirani. Vrućice su često uzrokovane samo– injekcijom bakterija; često je uzročnik Escherichia coli. Bolesnici od Munchausenova sindroma postaju posjetioci zdravstvenih i kirurških ustanova na početku bolesti a ponekad i beskrajno dugo. Bez obzira na to, bolest je psihički problem, složeniji od obične nepoštene simulacije simptoma i povezan je teškim emocionalnim tegobama. Bolesnici mogu imati izražene osobine histrionske ili granične osobnosti, no obično su inteligentni i dovitljivi. Znaju kako oponašati bolesti i profinjeni su glede zdravstvenih postupaka. Od simulanata se razlikuju jer, premda su njihove obmane i simulacije svjesne i voljne, nije jasno što za svoju patnju dobivaju, osim zdravstvene skrbi te je njihova potraga za pažnjom uvelike nesvjesna i nejasna.

U anamnezi može postojati emocionalno i tjelesno zlostavljanje u ranoj životnoj dobi. Bolesnici su također možda tijekom djetinjstva preboljeli tešku bolest ili imali teško bolesnog rođaka. Čini se da bolesnici imaju poteškoće s vlastitim identitetom, neodgovarajućim nadzorom nad porivima, neodgovarajućim osjećajem stvarnosti te nestalnim vezama. Simuliranje bolesti može biti način za pojačanje ili zaštitu samopoštovanja optuživanjem drugih za svoju bolest, povezivanja s cijenjenim liječnicima i zdravstvenim ustanovama te postizanjem dojma da si jedinstven, hrabar ili da imaš profinjenost i medicinska znanja.

Dijagnoza se zasniva na anamnezi i pregledu, uključujući sve potrebne pretrage za isključivanje tjelesne bolesti. Lakši i kronični oblici umišljenog poremećaja mogu također uključivati izazivanje tjelesnih simptoma. Drugi oblici umišljenog poremećaja mogu uključivati simulaciju psihičkih (a ne tjelesnih) znakova i simptoma, npr. depresiju, halucinacije i deluzije ili simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. U tim slučajevima je bolesnikov cilj također zauzimanje uloge bolesnika. U drugim slučajevima bolesnici mogu imati i psihičke i tjelesne simptome.

Liječenje

Liječenje je rijetko uspješno. U početku bolesnici osjećaju olakšanje što su njihovi zahtjevi ispunjeni, no njihove se provokacije tipično pojačavaju, u konačnici prelazeći ono što liječnik može ili želi učiniti. Sukobi ili odbijanje da se provede liječenje često dovode do ljutih reakcija te bolesnici obično odlaze drugom liječniku ili u drugu bolnicu. Psihijatrijsko se liječenje obično odbija ili izbjegava no savjetovanje i praćenje se može prihvatiti, bar da se pomogne razriješiti krizu. Međutim, postupak je obično ograničen na rano prepoznavanje poremećaja i izbjegavanje opasnih postupaka te pretjerane ili nepotrebne primjene lijekova.

Bolesnici od Munchausenova sindroma ili oni s manje izraženom umišljenom bolešću mogu se na neagresivan ili neosuđujući način suočiti s dijagnozom bez ukazivanja na krivnju ili predbacivanja, tumačeći je kao poziv u pomoć. S druge strane, neki stručnjaci preporučuju da se bolesnicima preporuči pristup bez suočenja koji im omogućuje da se od bolesti oporave bez da priznaju svoju ulogu u njezinom uzroku. U svakom slučaju, pomaže da liječnik i bolesnik surađujući rješavaju problem.