Bolni poremećaj

Bolni poremećaj se sastoji od boli na jednom ili više anatomskih mjesta, a koja je dovoljno jaka da izazove uznemirenost ili poremećaj društvenog profesionalnog ili drugog djelovanja. Čini se da psihički čimbenici imaju dominantnu ulogu u nastupu, težini, egzacerbaciji ili trajanju simptoma, no bol se ne stvara namjerno, niti se simulira. Neki bolesnici se mogu sjetiti početnog podražaja koji je izazvao akutnu bol. Dijagnoza se zasniva na anamnezi. Liječenje započinje uspostavljanjem dosljednog odnosa liječnik–bolesnik; također može pomoći psihoterapija.

Broj ljudi nad čijom tjelesnom boli dominira psihički čimbenik je nepoznat. Međutim, bol je rijetko, ako ikada, “potpuno u bolesnikovoj glavi”; doživljavanje boli uključuje osjetne i emocionalne sastavnice (vidi str. 1769).

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Bol kojom dominiraju psihički čimbenici je česta u poremećajima raspoloženja i anksioznim poremećajima, no u bolnom poremećaju, bol je prevladavajući simptom. Svaki dio tijela može biti zahvaćen, no najčešće su to leđa, glava, trbuh i prsni koš. Bol može biti akutna i kronična (>6 mj.). Bol se može objasniti prikrivenim tjelesnim poremećajem ili ozljedom, ali ne i njezina jačina i trajanje te stupanj onesposobljenosti.

Dijagnoza se zasniva na anamnezi, nakon što se isključi tjelesna bolest kojom se može na odgovarajući način objasniti bol te njezina jačina, trajanje i stupanj onesposobljenosti. Pri objašnjenu bolesti može pomoći otkrivanje psihičkih ili društvenih stresora.

Liječenje

Podrobna zdravstvena obrada, nakon koje slijedi razuvjeravanje može biti dovoljna. Ponekad je učinkovito suosjećajno ukazivanje na vezu s jasnim psihičkim ili društvenim stresorom. Međutim, mnogi bolesnici razvijaju kronične tegobe i teško ih je liječiti. Bolesnici često oklijevaju pri povezivanju svojih tegoba s psihosocijalnim stresorima i tipično odbijaju psihoterapiju. Mogu obilaziti mnoge liječnike i izražavati želju da se izliječe te su u opasnosti od razvijanja ovisnosti o opijatima ili benzodijazepinima. Najbolju nadu u dugotrajnu palijaciju pružaju redovite kontrole kod brižnog i suosjećajnog liječnika koji ostaje svjestan mogućnosti nastanka novog, važnog tjelesnog poremećaja, uz zaštitu bolesnika od nepotrebnih i potencijalno skupih pretraga ili postupaka.