Deluzijski poremećaj

Deluzijski poremećaj je obilježen deluzijama (iluzijama) koje nisu neobične (lažna uvjerenja) a koje traju barem 1 mjesec, bez drugih simptoma shizofrenije.

Deluzijski poremećaj se od shizofrenije razlikuje po postojanju iluzija, bez drugih simptoma shizofrenije. Iluzije obično nisu neobične i uključuju situacije koje bi se mogle dogoditi, poput praćenja, trovanja, zaraze, obožavanja iz daljine ili prijevare od strane bračnog druga ili ljubavnika.

Za razliku od shizofrenije, deluzijski je poremećaj relativno rijedak. Do početka obično dolazi u srednjoj ili kasnoj odrasloj dobi. Psihosocijalno djelovanje nije poremećeno kao kod shizofrenije, a do poremećaja obično dolazi neposredno uslijed deluzijskog uvjerenja.

Kad se deluzijski poremećaj pojavi kod starijih bolesnika, ponekad se naziva parafrenijom. Ona može postojati istovremeno s blagom demencijom. Liječnik mora pažljivo razlučiti deluzije od zlostavljanja, kad ga opiše stariji, blago dementni bolesnik.

Simptomi i dijagnoza

Deluzijski se poremećaj može pojaviti u okružju od prije postojećeg paranoidnog poremećaja osobnosti (vidi str. 1717). U takvih osoba, trajno nepovjerenje i sumnja u druge i njihove motive započinje u ranoj odrasloj dobi i traje čitav život. Rani simptomi mogu uključivati osjećaj iskorištavanosti, zaokupljenost lojalnošću i povjerenjem prijatelja, sklonost da se bezazlenim primjedbama i zbivanjima pridaje prijeteće značenje, trajno zlopamćenje i sklonost odgovora na opažene beznačajnosti.

Razlikuje se nekoliko podtipova deluzijskog poremećaja. Kod erotomanskog podtipa, bolesnik vjeruje da je netko u njega zaljubljen. Česti su pokušaji da se s objektom deluzije stupi u dodir putem telefonskih poziva, pisama, nadzora ili uhođenja. Zbog takvog ponašanja osobe s ovim podtipom mogu doći u sukob sa zakonom. Kod grandioznog podtipa bolesnik misli da je jako nadaren ili da je došao do važnog otkrića. Kod ljubomornog podtipa bolesnik misli da mu je bračni drug ili ljubavnik nevjeran. Ovo uvjerenje je zasnovano na netočnim zaključcima poduprtim dvojbenim dokazima. Tjelesni napad može predstavljati znakovitu opasnost. Kod proganjajućeg podtipa, bolesnik misli da se protiv njega snuje, da ga se špijunira, maltretira ili zlostavlja. Može opetovano pokušati tražiti pravdu putem sudskih tužbi ili tužbi drugim državnim institucijama te u obrani od umišljenog progona može pribjeći nasilju. Kod somatskog podtipa, deluzija je povezana s tjelesnom funkcijom; npr. bolesnik misli da ima tjelesnu deformaciju, neugodan miris ili parazite.

Dijagnoza uvelike počiva na kliničkoj procjeni, podrobnoj anamnezi i isključivanju drugih specifičnih poremećaja povezanih s deluzijama. Vrlo je važna procjena opasnosti, osobito granice do koje je bolesnik u stanju ići potaknut svojim iluzijama.

Prognoza i liječenje

Deluzijski poremećaj u pravilu ne dovodi do jakog ometanja ili promjene osobnosti, no deluzije se s vremenom mogu pojačavati. Većina bolesnika može zadržati zaposlenje.

Liječenje je usmjereno na uspostavljanje učinkovite povezanosti liječnik–bolesnik i na komplikacije. Ako se procijeni da je bolesnik opasan, može biti potrebna hospitalizacija. Za primjenu bilo kojeg lijeka nema dovoljno podataka, premda antipsihotici ponekad potiskuju simptome. Dugoročni terapijski cilj je odvlačenje glavne bolesnikove zabrinutosti dalje od iluzija na konstruktivnije i ugodnije područje. To je težak, ali razuman cilj kojemu valja težiti.