Uobičajena psihijatrijska obrada

Obrada obuhvaća uzimanje opće internističke i psihijatrijske anamneze te određivanje psihijatrijskog statusa.

Anamneza

Liječnik mora odrediti može li od bolesnika uzeti anamnezu, odnosno može li bolesnik lako i povezano odgovoriti na osnovna pitanja. Ako ne može, podatci se traže od obitelji i njegovatelja. Bliski članovi obitelji mogu pružiti podatke koje je bolesnik izostavio. Dobivanje podataka od nekog drugog a ne od bolesnika ne ugrožava tajnost bolesnikovih podataka. Prethodne psihijatrijske procjene i liječenja se razmatraju a pri tome učinjene bilješke se pribavljaju što je prije moguće.

Vođenje razgovora na brzinu i na ravnodušan način uz ispitivanje koje vodi konačnom zaključku (nakon razgovora provedenog na krut način) često sprječava bolesnika pri otkrivanju važnih podataka. Praćenje anamneze trenutne bolesti pomoću otvorenih pitanja, tako da bolesnik može ispričati svoju priču vlastitim riječima zahtijeva jednaku količinu vremena a omogućuje bolesniku da opiše povezane društvene okolnosti i da otkrije emocionalne reakcije.

Razgovor bi trebao obuhvaćati psihijatrijsku anamnezu, uključujući i tijek prethodnih liječenja; zdravstvenu anamnezu; društvenu pozadinu, uključujući razinu obrazovanja i bračno stanje, zaposlenje i podatke o sukobima sa zakonom; obiteljsku anamnezu; i bolesnikove reakcije na važna životna zbivanja i promjene. Razvojna anamneza, uključujući i obiteljsko okružje tijekom djetinjstva, ponašanje tijekom školovanja, podnošenje različitih obiteljskih i društvenih uloga, stabilnost i učinkovitost na poslu, spolno prilagođavanje, obrazac društvenog života te kvaliteta i stabilnost braka pomažu prilikom procjene osobnosti. Liječnik bi trebao obzirno postaviti pitanja o uživanju alkohola, droga i duhana; ponašanju prilikom vožnje; te drugim aspektima svakodnevnog ponašanja. Reakcije na uobičajene promjene tijekom života—neuspjehe, zapreke, gubitke, prethodne bolesti—mogu pomoći pri utvrđivanju mehanizama za njihovo savladavanje (vidi TBL. 201–1 na str. 1718). Kad je to potrebno, liječnik mora postaviti pitanje o samoubilačkim mislima i planovima.

Profil osobnosti koji se dobiva može ukazivati na sklonosti koje su prilagodbene (npr. prilagodljivost, savjesnost) ili neprilagodbene (npr. egocentričnost, ovisnost, slabo podnošenjem frustracije) naravi. Razgovorom se mogu otkriti opsesije (neželjene i uznemirujuće misli ili porivi), kompulzije (nagone za izvođenjem iracionalnih ili očito nesvrsishodnih djela) i iluzije (čvrsta lažna uvjerenja) te se može utvrditi da li se uznemirenost očituje uz tjelesne simptome (npr. glavobolju, bol u trbuhu), psihičke simptome (npr. fobično ponašanje, depresiju) ili pri ponašanju u društvu (npr. povlačenje, buntovništvo). Bolesnika također treba upitati o mišljenju glede psihijatrijskog liječenja, uključujući lijekove (farmakoterapiju) i psihoterapiju, tako da se i taj podatak može uklopiti u plan liječenja.

Osoba koja vodi razgovor treba utvrditi postoji li tjelesna bolest koja uzrokuje psihički poremećaj ili njegovo pogoršanje. Većina ljudi s teškim tjelesnim bolestima doživi neki oblik poremećaja prilagodbe, a oni s osnovnim psihičkim bolestima mogu postati nestabilni.

Promatranje tijekom razgovora može pružiti dokaze o psihičkim ili tjelesnim bolestima. Govor tijela može otkriti dokaze sklonostima i osjećajima koje bolesnik poriče. Primjerice, da li se bolesnik meškolji ili hoda amo–tamo usprkos poricanju anksioznosti? Izgleda li bolesnik tužno usprkos poricanju osjećaja depresije? Opći dojam također može pružiti dokaze. Primjerice, izgleda li bolesnik čisto i uredno? Postoji li tremor ili obješenost lica?

Određivanje psihičkog statusa

Pri određivanju psihičkog statusa rabe se opažanja i pitanja kako bi se procijenilo nekoliko područja psihičke funkcije, uključujući govor, izražavanje emocija, razmišljanje i percepcija te spoznajne funkcije. Za procjenu određenih sastavnica kod određivanja psihičkog stanja postoje kratki standardizirani upitnici koji služe za probir, uključujući i one posebno osmišljene za procjenu orijentacije i pamćenja. Međutim, upitnici za probir ne mogu zamijeniti širu, podrobniju procjenu psihičkog stanja (vidi OKVIR 206–1 na str. 1749).

TABLICA 195–1

NEKE SOMATSKE BOLESTI KOJE UZROKUJU PSIHIČKE SIMPTOME

BOLEST

SIMPTOMI

Neurološka

 

Moždani arteritis

Smetenost, delirij

Epilepsija

Halucinacije, promjena osobnosti, nepažnja

Limbični encefalitis

Poremećaj pamćenja, smetenost, halucinacije

Tvorbe (mase)

Različiti, ovisno o sijelu: halucinacije, promjena osobnosti, poremećena motorička funkcija ili vid

Migrena

Halucinacije

Multipla skleroza

Simptomi raspoloženja, euforija, razdražljivost, iluzije

Subduralni hematom

Demencija

Vaskularni infarkt

Delirij, demencija

Endokrine

Cushingov sindrom

Depresija, manija, ako se primjenjuju egzogeni steroidi

Diabetes mellitus

Anksioznost, depresija

Hipertireoza

Anksioznost, nesanica, emocionalna nestabilnost, nepažnja

Hipotireoza

Depresija, gubitak pamćenja, loša koncentracija, usporen govor

Zarazne

Herpesni encefalitis

Smetenost, agitacija, halucinacije, dezorijentacija

HIV/AIDS

Delirij, demencija, simptomi raspoloženja

Lymeska bolest

Demencija, zamor

Neurosifilis

Demencija

Govor se može procijeniti bilježeći spontanost, sintaksu te brzinu i količinu. Bolesnik s depresijom može govoriti polako i tiho, dok bolesnik s manijom može govoriti brzo i glasno. Poremećaji poput disartrija i afazija mogu ukazivati na osnovni tjelesni uzrok promjena psihičkog stanja, poput ozljede glave, moždanog udara, tumora mozga ili multiple skleroze.

Izražavanje emocija se može procijeniti zamolivši bolesnika da opiše svoje osjećaje. U obzir se uzimaju bolesnikov ton glasa, položaj tijela, pokreti rukama i izrazi lica. Ako postoje znakovi osjećaja depresije ili anksioznosti, treba utvrditi opasnost od samoubojstva (vidi str. 1743).

Razmišljanje i percepcija se mogu utvrditi opažanjem ne samo onog o čemu se razgovara već i načina kako se razgovara. Abnormalni sadržaj može imati oblik deluzija, ideja o povezanosti (osjećaja da svakodnevni događaji imaju posebno značenje, usmjereno osobno na bolesnika), ili opsesija. Liječnik može utvrditi da li je misao povezana i ciljana i da li su prijelazi s jedne na drugu misao logični. Psihotični ili manični bolesnici imaju dezorganizirane misli ili nagli bijeg misli.

Spoznajne funkcije obuhvaćaju razinu bolesnikove svjesnosti, pažnje ili koncentracije; orijentaciju s obzirom na osobu, mjesto i vrijeme; pamćenje; apstraktno razmišljanje; pronicljivost: i prosudbu. Abnormalnosti spoznaje se najčešće pojavljuju uz delirij ili demenciju te kod ovisnosti, ali se također mogu pojaviti kod depresije.