Lijekovi/droge i ovisnost

Neki ljudi koji uzimaju različite tvari (lije198. LIJEKOVI/DROGE I OVISNOST kove/droge), čine to u tako velikim količinama i dovoljno dugo da postanu ovisni. Jednoznačna definicija ovisnosti o nekoj tvari nije jasno određena. Pojmovi koji pomažu pri definiranju ovisnosti o nekoj tvari su tolerancija te psihološka i tjelesna ovisnost.

Tolerancija opisuje potrebu za progresivnim povećanjem doze tvari, kako bi ona izazvala učinak koji je na početku postignut s manjim dozama.

Psihološka ovisnost obuhvaća osjećaj zadovoljstva i želju za ponavljanjem učinka tvari ili izbjegavanjem nezadovoljstva izazvanog njezinim neuzimanjem. Ovo iščekivanje učinka je snažan čimbenik kod kronične primjene psihoaktivnih lijekova, te kod nekih lijekova može biti jedini očiti čimbenik povezan s jakom potrebom i očitim kompulzivnim uzimanjem. Potreba i kompulzija za uzimanjem tvari vodi do njezine primjene u većim količinama ili tijekom duljeg vremenskog razdoblja nego što je bilo namjeravano na početku primjene. Psihološka ovisnost uključuje odustajanje od društvenih, radnih ili rekreacijskih aktivnosti zbog uzimanja tvari i trajno uzimanje usprkos saznanju da postoji tjelesni ili psihički problem koji je vjerojatno uzrokovan ili pogoršan primjenom tvari. Tvari koje uzrokuju psihološku ovisnost često imaju jedan ili više sljedećih učinaka: smanjuju anksioznost i napetost; uzrokuju razdraganost, euforiju ili druge promjene raspoloženja koje su korisniku ugodne; osjećaje povećane psihičke i tjelesne sposobnosti; promjenu osjetnog doživljaja i promjene ponašanja. Tvari koje uzrokuju uglavnom psihološku ovisnost su marihuana, amfetamin, 3,4– metilendioksimetamfetamin (MDMA) te halucinogeni, poput dietilamida lizergične kiseline (LSD), meskalina i psilocibina.

Tjelesna (fizièka) ovisnost se očituje sindromom ustezanja (apstinencijskim sindromom), kod kojeg se nakon prestanka uzimanja tvari, ili kad se njezin učinak poništi specifičnim antagonistom, koji zauzima njezino mjesto vezanja na stanične receptore, zbivaju neugodne tjelesne promjene. Tvari koje izazivaju jaku tjelesnu ovisnost su heroin, alkohol i kokain.

Ovisnost, pojam za koji ne postoji dosljedna, opće prihvaćena definicija, se u ovom poglavlju rabi za opisivanje kompulzivne primjene i potpune obuzetosti nekom tvari, uključujući i provođenje sve duljeg vremena na nabavu tvari ili oporavljanja od njezinih učinaka; ona može postojati bez tjelesne ovisnosti. Ovisnost ukazuje na opasnost od štete i potrebu za prestankom uporabe tvari, bez obzira na do da li to ovisnik shvaća i odobrava.

Zloporaba tvari se definira samo u smislu društvenog neodobravanja. Može obuhvaćati eksperimentalnu ili rekreacijsku uporabu tvari, koja je obično nezakonita; nesankcioniranu ili ilegalnu primjenu psihoaktivnih tvari zbog ublažavanja tegoba ili simptoma; ili primjenu tvari isprva zbog prethodna dva razloga a kasnije zbog ovisnosti i potrebe za nastavkom primjene, bar dijelom za sprječavanje apstinencijskog sindroma. Nezakonito uzimanje droga, koje se smatra zloporabom naprosto stoga što je nezakonito, ne znači uvijek i ovisnost. Obrnuto, uzimanje tvari koja nije nezakonita, poput alkohola, može uključivati ovisnost i zloporabu. Zloporaba lijekova koji se propisuju na recept i nezakonitih droga javlja se u svim društveno–ekonomskim skupinama, uključujući i osobe visokog obrazovanja i radnog položaja.

Rekreacijska uporaba tvari sve je više dio zapadne kulture, premda se obično ne kažnjava. Nekim korisnicima očito ne šteti; oni tvari obično uzimaju povremeno, u relativno malim dozama, što sprječava kliničku toksičnost i razvoj tolerancije i tjelesne ovisnosti. Mnoge rekreacijske droge (npr. sirovi opijum, alkoholna pića, marihuana, kofein, halucinogene gljive, lišće koke) su “prirodne”, odnosno biljnog podrijetla; one sadrže mješavinu psihoaktivnih sastojaka u relativno niskoj koncentraciji i nisu izdvojeni psihoaktivni spojevi. Rekreacijske tvari se najčešće uzimaju na usta ili se udišu. Uzimanje ovih tvari putem injekcije otežava predviđanje i nadziranje željenih i neželjenih učinaka. Rekreacijska uporaba je često praćena ritualizacijom, uz niz određenih pravila, te se rijetko izvodi pojedinačno. Većina na taj način uzimanih droga su psihostimulansi ili halucinogeni kojima je cilj postizanja “visoke” ili promijenjene svjesnosti a ne ublažavanje psihičke uznemirenosti; na ovakav, kontrolirani način je teško koristiti tvari koje izazivaju depresiju.

Intoksikacija se odnosi na razvoj reverzibilnog, za tvar specifičnog sindroma psihičkih promjena i promjena ponašanja koji može obuhvaćati oštećenje spoznaje i prosudbe, poremećenu tjelesnu i društvenu funkciju, nestabilno raspoloženje i ratobornost.

U SAD–u se prema Comprehensive Drug Abuse Prevention and Control Act, donesenom 1970. i kasnijim promjenama, od farmaceutske industrije zahtijeva da neke skupine ovih tvari drži pod fizičkim nadzorom te da o njima vodi strogu dokumentaciju. Nadzirane tvari se dijele na 5 popisa (ili skupina) na osnovi potencijala za zloporabu, prihvaćene primjene pri liječenju i prihvaćene (bez)opasnosti pod liječničkim nadzorom. Tvari iz skupine I imaju visok potencijal zloporabe, nemaju prihvaćenu primjenu u liječenju i nisu prihvaćene kao bezopasne. Za tvari iz skupine V je vjerojatnost zloporabe najmanja. Svrstavanje u skupine određuje na koji se način tvar treba nadzirati. Tvari iz skupine I mogu se primjenjivati samo u od države odobrenim istraživačkim uvjetima. Recepti za tvari iz skupina II do IV moraju imati broj licence liječnika izdane od strane federalne Drug Enforcement Administration (DEA). Za neke tvari iz skupine V nije potreban recept. Propisi glede navedenih skupina mogu se u pojedinim državama (SAD–a, op.prev.) razlikovati od federalnih propisa.

Etiologija ovisnosti

Psihoaktivni lijekovi, koji se često propisuju, se razlikuju po svom potencijalu za izazivanje ovisnosti. Ovisnost se razvija na složen i nejasan način. Na nju utječu svojstva psihoaktivne tvari; tjelesne osobine korisnika koje stvaraju podložnost (vjerojatno uključujući i gensku podložnost), osobnost i društveno–ekonomska skupina; te kulturno i društveno okruženje. Psihološke osobine korisnika i dostupnost tvari određuju izbor psihoaktivne tvari te, barem u početku, način i učestalost primjene.

Samo je djelomično shvaćeno napredovanje od eksperimentalne do povremene uporabe a potom i do ovisnosti. Čimbenici koji dovode do sve veće uporabe i ovisnosti i navikavanja mogu obuhvaćati pritisak vršnjaka ili skupine, emocionalnu uznemirenost koja se simptomatski ublažava specifičnim učincima tvari, tugu, društveno otuđenje i okolišni stres (osobito ako je praćen osjećajem nemoći da se nešto promijeni ili da se postignu neki ciljevi). Liječnici mogu nehotice utjecati na štetnu uporabu psihoaktivnih lijekova, propisujući ih pretjerano velikodušno bolesnicima pod stresom ili mogu popustiti manipulativnim bolesnicima. Mnogi društveni čimbenici i društveni mediji mogu doprinijeti očekivanju da će lijekovi bez opasnosti ublažiti distres ili zadovoljiti neke potrebe. Jednostavno rečeno, ishod primjene lijeka ovisi o međudjelovanju između lijeka, korisnika i okruženja.

Premda se uporno tragalo za razlikom u biokemijskim, dispozicijskim i tjelesnim sklonostima između osoba koje se naviknu na lijek ili postanu o njemu ovisne, i osoba kod kojih to nije slučaj, pronađeno je vrlo malo razlika. Međutim, postoje iznimke; srodnici alkoholičara pokazuju smanjen tjelesni odgovor na alkohol. Zbog njihove veće tolerancije, oni za postizanje željenog učinka moraju popiti veću količinu.

Neurološka je osnova (sklonost potrebi za više lijekova i drugih stimulansa) pronađena na životinjskim modelima. U tim istraživanjima je samo–primjena tvari poput opijata, kokaina, amfetamina i benzodiazepina (anksiolitika) povezana s pojačanim dopaminergičnim prijenosom u specifičnim krugovima srednjeg mozga i moždane kore. Ovaj nalaz ukazuje na postojanje moždanog puta “nagrađivanja” u mozgu sisavaca, u koji je uključen dopamin. Međutim, dokazi da halucinogeni i kanabinoidi aktiviraju taj sustav su nepotpuni, a svi koji iskuse tu “nagradu” ne postaju naviknuti ili ovisni.

Bihevioralni znanstvenici su na različite načine opisivali ovisničku osobnost, no za to postoji malo znanstvenih dokaza. Neki stručnjaci opisuju ovisnike kao bjegunce, odnosno osobe koje se ne mogu suočiti sa stvarnošću i bježe od nje. Drugi opisuju ovisnike kao osobe sa shizoidnim osobinama, poput plašljivosti, povlačenja od drugih, osjećaja depresije i čestim pokušajima samoubojstva i samoozljeđivanja u anamnezi. Ovisnici su također opisivani kao ovisni i gušeći u svojim vezama, često očitujući jasni nesvijesni bijes i nezrelu spolnost. Međutim, prije nego što ljudi razviju ovisnost, obično ne pokazuju devijantno, na zadovoljstva usmjereno, neodgovorno ponašanje koje se obično pripisuje ovisnicima. Kliničari, bolesnici i društvo često shvaćaju ovisnost u okružju disfunkcionalnog života ili životnog zbivanja, no ipak ponajprije okrivljuju drogu, a ne psihološke osobine ovisnika. Ponekad ovisnik opravdava drogiranje načinom ublažavanja privremene anksioznosti ili depresije nastale uslijed krize, pritiska na poslu ili obiteljske tragedije. Većina ovisnika uz droge zloupotrebljava i alkohol te ih se zbog predoziranja, nepoželjnih reakcija ili tegoba uslijed apstinencije može više puta hospitalizirati.