Napadi panike i panični poremećaj

Napad panike je nagli nastup neupadljivog, kratkog razdoblja izrazite nelagodnosti ili straha, praćen somatskim ili spoznajnim simptomima. Panični poremećaj predstavlja pojavu ponavljanih napada panike, tipično praćenih strahom od budućih napada ili promjenama ponašanja kojima se mogu izbjeći situacije koje stvaraju podložnost napadima. Dijagnoza se postavlja klinički. Izdvojeni napadi panike ne moraju se liječiti. Panični poremećaj se liječi farmakoterapijom, psihoterapijom (npr. izlaganjem, kognitivno–bihevioralnim liječenjem) ili i jednim i drugim.

Napadi panike su česti, a pogađaju čak 10% stanovništva u jednoj godini. Većina se ljudi oporavi bez liječenja; neki dobiju panični poremećaj. Panični poremećaj je rijedak, pogađa 2–3% stanovništva u 12–mjesečnom razdoblju. On obično započinje kasno u adolescenciji ili mlađoj odrasloj dobi te zahvaća žene 2 do 3 puta češće nego muškarce.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Napad panike obuhvaća naglu pojavu barem 4 od 13 simptoma navedenih u TBL. 196– 2. Simptomi obično dosežu vrhunac za 10 min te nestaju nekoliko minuta nakon toga, ostavljajući liječniku vrlo malo toga za vidjeti. Premda su neugodni—i to ponekad jako—napadi panike nisu opasni po zdravlje.

Napadi panike se mogu pojaviti u bilo kojem anksioznom poremećaju, obično u situacijama koje su povezane s glavnim uzrokom poremećaja (npr. osoba s fobijom od zmija se može uspaničiti kada ugleda zmiju). Međutim, kod čistog paničnog poremećaja neki od napada nastaju spontano.

Većina osoba s paničnim poremećajem očekuje sljedeći napad i zabrinuti su zbog njega (predosjećajna ili anticipacijska anksioznost) te izbjegava mjesta ili situacije u kojima su se prije uspaničili. Osobe s paničnim poremećajem se često boje da imaju tešku bolest srca, pluća ili mozga te opetovano posjećuju obiteljskog liječnika ili hitnu službu, tražeći pomoć. Na nesreću, u takvim okolnostima se pažnja usmjerava na tjelesne simptome te se točna dijagnoza često ne postavlja. Mnogi ljudi s paničnim poremećajem također imaju simptome teške depresije.

Panični poremećaj se dijagnosticira nakon što se isključe tjelesni poremećaji koji mogu oponašati anksioznost a simptomi ispunjavaju mjerila određena u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, četvrto izdanje (DSM–IV).

Liječenje

Neki se ljudi oporave bez liječenja, osobito ako se nastave suočavati sa situacijama u kojima su se napadi dogodili. Kod drugih, osobito bez liječenja, panični poremećaj slijedi kronični tijek s pojavljivanjima i povlačenjima.

Bolesnicima treba reći kako liječenje obično pomaže pri nadzoru nad simptomima. Ako se nije razvilo ponašanje u smislu izbjegavanja, jedino što može biti potrebno je razuvjeravanje, podučavanje o anksioznosti i ohrabrivanje bolesnika da se vrati i ostane na mjestima gdje je došlo do napada panike. Međutim, kod dugotrajnog poremećaja s čestim napadima i izbjegavanjem, vjerojatno je da će se pri liječenju morati kombinirati lijekovi s intenzivnijom psihoterapijom.

Mnogi lijekovi mogu spriječiti ili uvelike smanjiti predosjećajnu (anticipacijsku) anksioznost, fobično izbjegavanje te broj i izraženost napada panike. Podjednako su učinkovite različite skupine antidepresiva—SSRI, inhibitori ponovne pohrane serotonina–noradrenalina (SNRI), serotoninski modulatori, triciklički antidepresivi (TCA) te inhibitori monoaminooksidaze. U usporedbi s drugim antidepresivima SSRI i SNRI imaju potencijalnu prednost zbog manje neželjenih učinaka. Benzodiazepini (anksiolitici—vidi TBL. 196–1) djeluju brže od antidepresiva, ali češće uzrokuju fizičku ovisnost te neželjene učinke poput pospanosti, ataksije i poteškoća pri koncentraciji. Antidepresivi i benzodiazepini se ponekad na početku liječenja rabe u kombinaciji, uz polagano smanjivanje benzodiazepina nakon što antidepresiv postane djelotvoran. Napadi panike se često vraćaju nakon što se lijek ukine.

Učinkoviti su različiti oblici psihoterapije. Liječenja izlaganjem, prilikom kojeg se bolesnik suočava sa strahom pomaže da se smanji strah i komplikacije uzrokovane izbjegavanjem zbog straha. Primjerice, bolesnike koji se boje da će se onesvijestiti se zamoli da vrte stolac ili hiperventiliraju sve dok ne osjete nesvjesticu, navikavajući se tako da se kada osjete ovaj simptom neće i onesvijestiti. Kognitivno–bihevioralno liječenje uključuje učenje bolesnika da prepozna i nadzire svoje iskrivljene misli i lažna uvjerenja te da promijene svoje ponašanje u tom smislu da ono bude prilagodljivije. Primjerice, bolesnici koji opisuju ubrzanje rada srca ili kratkoću daha u određenim situacijama ili mjestima te koji se boje da imaju srčani napad se nauče kako su njihovi strahovi neosnovani, te da umjesto toga započnu sa polaganim, kontroliranim disanjem ili drugim načinima opuštanja.

TABLICA 196–2

SIMPTOMI NAPADA PANIKE

Spoznajni

Strah od smrti

Strah od ludila ili gubitka kontrole

Osjećaji nestvarnosti, čudnovatosti ili otuđenja od okoliša

Somatski

Bol ili pritisak u prsištu

Omaglica, nestabilni osjećaji ili nesvjestica

Osjećaj davljenja

Valovi vrućine ili hladnoće

Mučnina ili nelagoda u trbuhu

Osjećaj obamrlosti ili trnjenja

Palpitacije ili ubrzani rad srca

Osjećaj nedostatka zraka ili gušenja

Znojenje

Drhtavica ili tresavica