Neuroblastom
Neuroblastom je rak koji nastaje u nadbubrežnoj žlijezdi ili, rjeđe, u ekstraadrenalnom simpatičkom lancu, uključujući i retroperitoneum, prsni koš i vrat. Dijagnoza se oslanja na nalaz biopsije. Liječenje može obuhvaćati kirurško odstranjenje, kemoterapiju, zračenje i kemoterapiju visokim dozama uz presađivanje matičnih stanica.
Neuroblastom je najčešći rak u djece. Gotovo je 90% slučajeva zabilježeno u djece <5 god. života. Postoje brojne različite citogenetičke abnormalnosti na nekolicini kromosoma, koje mogu dovesti do razvoja neuroblastoma: u 1 do 2% se čini kako su abnormalnosti naslijeđene. Neki biljezi (npr. N–myc onkogen, hiperploidija) su povezani s napredovanjem bolesti i prognozom.
Oko 65% započinje u trbušnoj šupljini a 15 do 20% započinje u prsnoj šupljini; ostatak nastaje u vratu, zdjelici ili na drugim mjestima. Neuroblastomi se vrlo rijetko pojavljuju kao primarni tumori SŽS–a.
Većina neuroblastoma stvara katekolamine, a povišena razina njihovih metabolita može se otkriti u mokraći. Ganglioneurom je potpuno diferencirana, dobroćudna inačica neuroblastoma.
U vrijeme postavljanja dijagnoze, oko 40 do 50% djece ima lokalizirani ili regionalni tumor; 50 do 60% ih u vrijeme postavljanja dijagnoze ima metastaze.
Simptomi i znakovi
Simptomi i znakovi ovise o smještaju primarnog tumora i načinu širenja bolesti. Najčešći simptomi su bol u trbuhu, neugoda i osjećaj punoće izazvani masom u abdomenu. Neka djeca dolaze zbog boli u kostima izazvanih proširenim koštanim metastazama. Kad postoji retrobulbarna metastaza mogu se razviti periorbitalne ekhimoze i proptoza. Metastaze u jetru, osobito u dojenčadi, mogu izazvati povećanje abdomena i poteškoće pri disanju. Ponekad se, zbog metastaza u kosti razvijaju bljedilo (anemija), petehije (trombocitopenija) i leukopenija. Rjeđa sijela metastaza uključuju kožu i mozak. Može doći do krvarenja u tumor i nekroze. Djeca ponekad dolaze sa žarišnim neurološkim ispadima ili paralizom uzrokovanom neposrednim širenjem tumora u kralježnički kanal. Također se mogu pojaviti s paraneoplastičkim sindromima (vidi str. 1150) poput cerebelarne ataksije, opsoklonus–mioklonusom, vodenastim proljevom ili hipertenzijom.
Dijagnoza
Neuroblastom se ponekad otkriva rutinskom prenatalnom ultrazvučnom pretragom. Bolesnicima koji dolaze s abdominalnim simptomima ili masom trebalo bi učiniti ultrazvučnu pretragu ili CT. Dijagnoza se potom potvrđuje biopsijom otkrivene mase. Na drugi način se dijagnoza može potvrditi nalazom karakterističnih tumorskih stanica u aspiratu koštane srži ili tumora; uz nalaz povišenih razgradnih produkata katekolamina u mokraći. U ≥90 do 95% bolesnika su povišene vanilbademova (VMA) ili homovanilijska (HVA) kiselina ili obje. Može se rabiti 24–satna mokraća, no obično je dovoljna pretraga kapljice mokraće. Neuroblastom se mora razlučiti od Wilmsova tumora, ostalih tvorbi u bubregu, rabdomiosarkoma, hepatoblastoma, limfoma i tumora porijeklom iz spolnih organa.
Za isključivanje metastaza trebalo bi učiniti: aspiraciju koštane srži i biopsiju širokom iglom na više mjesta (tipično, obje ilijačne kosti), RTG koštanog sustava, scintigrafiju kostura ili pretragu pomoću 131I– metaiodobenzilguanidina (MBIG), te CT ili MR abdomena i prsišta. Slikovne pretrage glave pomoću CT–a ili MR indicirane su samo ako simptomi i znakovi ukazuju na metastaze u mozgu. Kad se tumor kirurški odstrani, dio bi trebalo analizirati na DNK indeks (kvantitativno mjerenje sadržaja kromosoma) i amplifikaciju N–myc onkogena, kako bi se utvrdila prognoza i učinak liječenja.
Prognoza i liječenje
Prognoza je bolja u djece s bolešću niskog rizika (dob <1 god., bez amplifikacije N– myc onkogena i niži klinički stadij [lokalizirana] bolesti). U djece s bolešću srednjeg rizika (onom koja se proširila regionalno ali bez amplifikacije N–myc onkogena) obično je potrebna kemoterapija (tipično: vinkristin, ciklofosfamid, doksorubicin, cisplatina, karboplatina, ifosfamid i etopozid). Kemoterapija visokim dozama uz presađivanje matičnih stanica i cis–retinoičnu kiselinu se često primjenjuje u djece s bolešću visokog rizika (dob ≥1 god., uz metastatsku bolest i/ili amplifikaciju N–myc onkogena). U djece s bolešću srednjeg ili visokog rizika ponekad je potrebno zračenje.