Strah od odvajanja i stranih osoba

Strah od odvajanja: Strah od odvajanja je plakanje kad roditelj napusti sobu. On normalno počinje sa oko 8 mj., doseže vrhunac u razdoblju od 10 do 18 mj., te se obično povlači s 24 mj. Trebalo bi ga razlikovati od separacijske anksioznosti (vidi str. 2498), koji se pojavljuje kasnije, u dobi kad je takva reakcija razvojno neodgovarajuća; česta manifestacija je odbijanje odlaska u školu (ili vrtić).

Strah od odvajanja se pojavljuje u dobi kada dijete počinje biti emocionalno vezano za svoje roditelje. Budući da nemaju stalnost objekta (imaju nepotpuno pamćenje i nemaju osjećaja za vrijeme) djeca se boje da je odlazak njihovih roditelja trajan. Strah od odvajanja nestaje kad dijete razvije pamćenje i zadrži sliku roditelja u mislima kada nisu s njim a sjeća se da su se roditelji ranije uvijek vraćali.

Roditeljima treba savjetovati da zbog straha od odvajanja ne ograničuju i ne odgađaju odvajanje; to može ugroziti sazrijevanje i razvoj njihova djeteta. Kad roditelji odlaze od kuće (ili ostavljaju dijete u jaslicama) trebaju potaknuti osobu kojoj dijete ostavljaju na brigu da zabavi dijete. Roditelj potom treba otići ne obazirući se na djetetov plač. Roditelji trebaju ostati mirni i sigurni te uspostaviti rutine povezane s odvajanjima kako bi ublažili djetetov strah. Ako roditelji moraju na trenutak otići u drugu sobu u svojoj kući, trebali bi zazvati dijete iz druge sobe kako bi se dijete umirilo. Ovo postupno uči dijete kako su roditelji i dalje prisutni čak i ako ih ono ne vidi. Strah od odvajanja se može pogoršati kad je dijete gladno ili umorno, tako da također pomaže i da se dijete prije odlaska nahrani i da ga se pusti odspavati.

Strah od odvajanja u normalno vrijeme ne uzrokuje nikakvo dugoročno oštećenje djeteta. Strah od odvajanja koji traje dulje od 2 god. može ili ne mora biti problem, ovisno o tome u kojoj mjeri se upliće u djetetov razvoj. Normalno je da djeca prije odlaska u malu školu ili vrtić osjećaju određeni strah. Taj bi osjećaj s vremenom trebao nestati. Rijetko, jaki strah od odvajanja sprječava dijete u pohađanju vrtića ili male škole te mu otežava igranje s vršnjacima. Ovaj je strah vjerojatno abnormalan (separacijska anksioznost—vidi str. 2498). U tom slučaju bi roditelji trebali potražiti djetetu zdravstvenu pomoć.

Strah od nepoznatih osoba: Strah od nepoznatih osoba se očituje plakanjem kad se nepoznata osoba približava djetetu. S 8 do 9 mj. to je normalna reakcija koja se obično povlači do 2. godine. Strah od nepoznatih osoba je povezan s djetetovim razvojnim razlikovanjem poznatog od nepoznatog. I trajanje i izraženost straha se među djecom uvelike razlikuju.

Neka dojenčad i mala djeca u određenoj dobi pokazuju jaku sklonost prema jednom od roditelja a djed i baka se mogu iznenada doimati kao stranci. Predviđanje ovih zbivanja tijekom kontrolnih pregleda djeteta može pomoći da se djetetovo ponašanje ne protumači na krivi način. Obično je jedino liječenje tješenje djeteta i izbjegavanje pretjeranih reakcija na njegovo ponašanje.

Postupke bi trebao nalagati zdrav razum. Ako dolazi nova osoba koja će čuvati dijete, ima smisla da ona provede određeno vrijeme s obitelji prije nego će zapravo početi s čuvanjem. Kada trenutak stigne, mudro je pustiti da dijete provede neko vrijeme i s roditeljima i s osobom koja će ga čuvati. Ako djed i baka dolaze čuvati dijete na nekoliko dana dok su roditelji odsutni, trebali bi doći dan ili dva ranije. Slični postupci se mogu primijeniti u očekivanju hospitalizacije.

Naglašeni i produljeni strah od nepoznatih osoba može biti znak općenitije anksioznosti i trebao bi potaknuti obradu obiteljske situacije, postupaka roditelja i ukupnog emocionalnog stanja djeteta.