Bolesno novorođenče
Kad se bolesno ili prijevremeno rođeno novorođenče mora zbog bolesti nakon poroda odvojiti od obitelji, pojavljuju se poteškoće. Roditeljima se može zabraniti da vide teško bolesno dojenče tijekom stabilizacije zdravstvenog stanja i mogu biti odvojeni od djece zbog njihovog prebacivanja u drugu bolnicu. Kod neke dojenčadi je potrebno da ta odvojenost od njihovih obitelji potraje dulje, zbog dulje hospitalizacije i liječenja.
Mnoge su bolnice prepoznale važnost održavanja kontakta između dojenčadi i njihovih obitelji. U većini bolnica, roditelje se potiče na posjete, uz poduzimanje mjera za sprječavanje opasnosti od širenja infekcija. U mnogim bolnicama, vrijeme za posjete bolesnicima nije ograničeno. U nekim bolnicama postoje dijelovi u kojima roditelji mogu ostati dulje vrijeme, kako bi bili blizu svoje djece.
U većini bolnica, roditelje se ohrabruje da u što većoj mjeri ostvare tjelesni i emocionalni dodir sa svojom bolesnom djecom. Nijedno novorođenče, čak ni ono priključeno na respirator nije tako bolesno da ga roditelji ne bi mogli vidjeti i dodirnuti. Roditelje se također potiče na neposrednu njegu djeteta, kao na način upoznavanja s njime i na pripreme za odvođenje djeteta kući. U nekim se bolnicama potiče dodirivanje kao oblik kontakta između prijevremeno rođene ili bolesne djece i roditelja; to može pomoći roditeljima da izgrade samopouzdanje pri njezi djece kod kuće. Djeca kod koje je ostvaren tjelesni dodir dobivaju na težini brže u usporedbi s onom kod koje se ovaj oblik skrbi ne provodi. Majke također mogu dojiti ili se izdajati pomoću pumpice te se dijete hrani majčinim mlijekom putem tubusa.
Kada dijete ima prirođenu nakaznost, roditelji bi ga trebali vidjeti što je prije moguće nakon rođenja, bez obzira na zdravstveno stanje. U suprotnom, oni mogu misliti kako je izgled i zdravstveno stanje djeteta puno lošije nego što ono u stvari jest. Intenzivna podrška roditeljima je od osnovne važnosti, uz onoliki broj savjetodavnih sastanaka koliko je potrebno kako bi razumjeli stanje svog djeteta i preporučeno liječenje te psihološki prihvatili dijete. Kako bi postigao ravnotežu prilikom rasprave o nakaznostima, liječnik bi trebao naglasiti ono što je kod djeteta normalno i njegove razvojne mogućnosti.
Kada dijete umre bez da su ga roditelji vidjeli ili dodirnuli, roditelji kasnije mogu imati osjećaj kao da dijete nisu zapravo niti imali. Kod takvih je roditelja opisan pretjerani osjećaj praznine te su u njih može razviti dugotrajna depresija zbog tog što nisu mogli oplakati gubitak “pravog djeteta”. Roditeljima koji nisu mogli vidjeti ili držati djecu tijekom života, obično će pomoći ako im se to omogući nakon djetetove smrti. U svim slučajevima, korisne su kontrolne posjete liječniku i socijalnom radniku, kako bi se razmotrile okolnosti djetetove bolesti i smrti, odgovorilo na pitanja koja se često postavljaju kasnije te utvrdilo postojanje osjećaja krivnje i olakšalo ga se. Liječnik također može procijeniti proces tugovanja te pružiti odgovarajuće savjete ili, ako postoji potreba, uputiti na opsežniju potporu.