Sindrom aspiracije mekonija

Aspiracija mekonija za vrijeme poroda može prouzročiti kemijski pneumonitis i mehaničku opstrukciju bronha, izazivajući sindrom respiratornog distresa. Fizikalni nalazi su tahipneja, zvižduci i hropci, te cijanoza i desaturacija. Na dijagnozu se posumnja kad postoji respiratorni distres nakon poroda u mekonijskoj plodovoj vodi, a potvrđuje se RTG snimkom pluća. Liječi se hitnom i žustrom sukcijom neposredno po porodu, prije nego što dijete po prvi puta udahne, nakon čega prema potrebi slijedi dišna potpora. Prognoza ovisi o osnovnim fiziološkim poremećajima.

Etiologija i patofiziologija

Fiziološki stres u doba poroda (npr. uslijed hipoksije izazvane pritiskom na pupkovinu ili posteljičnom insuficijencijom) može dovesti do ispuštanja mekonija u plodovu vodu prije poroda; ispuštanje mekonija se opaža u oko 10 do 15% poroda. Možda 5% djece koja ispuste mekonij ga tijekom poroda i aspirira, što dovodi do oštećenja pluća i respiratornog distresa koji se naziva sindromom aspiracije mekonija. Prenešena djeca, koja se porađaju u smanjenoj količini plodove vode su u povećanoj opasnosti od teže bolesti jer je mekonij manje razrijeđen i veća je vjerojatnost da će začepiti dišne putove.

Mehanizmi kojima aspiracija izaziva klinički sindrom vjerojatno obuhvaćaju nespecifično otpuštanje citokina, opstrukciju dišnih putova, inaktivaciju surfaktanta i/ili kemijski pneumonitis; također mu mogu doprinijeti osnovni fiziološki poremećaji. Ako dođe do potpune opstrukcije bronha, dolazi do atelektaze; djelomično začepljenje dovodi do zarobljavanja zraka prilikom ekspirija i prenapuhavanja pluća, te može dovesti i do istjecanja zraka (vidi str. 2302) s pneumomedijastinumom ili pneumotoraksom. Trajna hipoksija može dovesti do trajne plućne hipertenzije novorođenčeta (vidi str. 2301).

Djeca prilikom poroda mogu udahnuti i verniks, plodovu vodu ili majčinu ili fetalnu krv te razviti respiratorni distres i znakove aspiracijske pneumonije, vidljive na RTG slikama pluća. Liječenje je potporno; ako se sumnja na bakterijsku infekciju, uzimaju se uzorci za kulturu uzročnika te se uvode antibiotici.

Simptomi i znakovi

Znakovi su tahipneja, treperenje nosnica, uvlačenje, cijanoza i desaturacija, zvižduci, hropci te zelenkasto–žuta obojenost pupkovine, noktiju ili kože. Obojenje mekonijem može biti vidljivo u orofarinksu i (prilikom intubacije) larinksu i traheji. Djeca sa zarobljenim zrakom u plućima mogu imati bačvasti oblik prsnog koša kao i simptome i znakove pneumotoraksa, intersticijskog emfizema pluća i pneumomedijastinuma (vidi str. 2302–2303).

Dijagnoza

Na dijagnozu se posumnja kad novorođenče pokazuje respiratorni distres u okolnostima kad je plodova voda bila mekonijska a potvrđuje se rendgenskom slikom pluća na kojoj se vidi prenapuhnutost uz različito velika područja atelektaze i zaravnjenje ošita. U fisurama pluća ili pleuralnim prostorima se može vidjeti tekućina a u mekim tkivima ili medijastinumu zrak. Budući da mekonij može potaknuti rast bakterija te je sindrom aspiracije mekonija teško razlikovati od bakterijske pneumonije, treba također uzeti uzorke krvi i aspirata dušnika za uzgoj uzročnika.

Prognoza i liječenje

Prognoza je općenito dobra, premda ovisi o osnovnim fiziološkim poremećajima; sveukupna je smrtnost blago povećana. Djeca sa sindromom aspiracije mekonija mogu biti u povećanoj opasnosti od astme kasnije tijekom života.

Neposredno liječenje, indicirano u sve djece porođene u mekoniju, je žustra sukcija usta i nazofarinksa pomoću De Leejeva aparata za sukciju čim se porodi glava a prije nego što novorođenče prodiše i zaplače. Ako se sukcijom ne dobije mekonija a dijete se doima živahnim, dovoljno je promatranje bez dodatnih postupaka. Ako dijete pokazuje depresiju disanja ili diše s naporom, pokazuje slab mišićni tonus ili je bradikardno (<100 udaraca/min), treba intubirati dušnik s endotrahealnim tubusom promjera 3,5 ili 4,0 mm. Aspirator mekonija povezan sa sukcijskim aparatom se priključuje neposredno na endotrahealni tubus, koji potom služi kao sukcijski kateter. Sukcija se održava dok se endotrahealni tubus odstranjuje. Kod trajnog respiratornog distresa je indicirana reintubacija i trajni pozitivni tlak u dišnim putovima, nakon čega prema potrebi slijedi mehanička ventilacija i prijem u novorođenačku JIL. Budući da ventilacija pozitivnim tlakom povećava opasnost od sindroma istjecanja zraka iz pluća, za otkrivanje ovih stanja je važna redovita provjera (uključujući tjelesni pregled i rendgen pluća); njih bi se odmah trebalo tražiti u svakog intubiranog djeteta čiji se krvni tlak, perfuzija ili zasićenje O₂ iznenada pogoršaju.

Dodatno liječenje može uključivati surfaktant kod mehanički ventilirane djece s velikim potrebama za O₂, što može smanjiti potrebu za izvantjelesnom membranskom oksigenacijom, te antibiotike (obično ampicilin i aminoglikozid). O liječenju sindroma istjecanja zraka, što je komplikacija zarobljavanja zraka, se raspravlja kasnije.