Disleksija

Disleksija je opći pojam za primarni poremećaj čitanja. Dijagnoza se zasniva na intelektualnoj, obrazovnoj, govornoj, zdravstvenoj i psihološkoj procjeni. Liječi se ponajprije obrazovnim postupcima koji se sastoje od podučavanja prepoznavanja riječi i sukladnih umijeća.

Niti jedna definicija disleksije nije opće prihvaćena, zbog čega incidencija nije poznata. Procjenjuje se da oko 15% djece u državnim školama pohađa instrukcije zbog poteškoća pri čitanju, od čega oko 1/2 može imati trajne poteškoće pri čitanju. Disleksija se češće otkriva u dječaka nego u djevojčica, no spol nije dokazani čimbenik rizika za razvoj disleksije.

Etiologija i patofiziologija

Poteškoće pri fonološkoj obradi stvaraju poteškoće prilikom razlikovanja, spajanja, pamćenja i analizi zvukova. Disleksija može pogoditi i stvaranje i razumijevanje pisanih riječi, što se pojačava poteškoćama slušnog pamćenja, stvaranja govora te imenovanja ili pronalaženja riječi. Uvijek postoji osnovna slabost izražavanja.

Disleksija se pojavljuje u obiteljima. Djeca s obiteljskom anamnezom opterećenom poteškoćama pri čitanju i učenju su u povećanoj opasnosti. Budući da su u mozgu ljudi s disleksijom otkrivene promjene, stručnjaci misle kako disleksija nastaje pretežito zbog disfunkcije kore mozga, porijekla prirođene neurorazvojne anomalije. Sumnja se na promjene koje pogađaju integracije ili interakcije specifičnih moždanih funkcija. Većina se istraživača slaže da je disleksija povezana s lijevom hemisferom i s disfunkcijom moždanih područja odgovornih za povezivanje govora (Wernickeovo motoričko govorno područje) i stvaranje glasa i govora (Brocino područje) te povezanosti ovih područja putem fasciculusa arcuatusa. Disfunkcije ili poremećaji angularnog girusa, medijalnog okcipitalnog područja i desne hemisfere stvaraju poteškoću pri prepoznavanju riječi.

Nemogućnost prispodobljavanja pisanih riječi se često smatra sastavnicom disleksije. Pogođena djeca imaju poteškoća pri određivanju korijena riječi i određivanja koja slova u riječima dolaze iza kojih.

Poteškoće pri čitanju koje nisu disleksija su obično uzrokovane poteškoćama u razumijevanju jezika ili slabom spoznajnom sposobnošću. Vidne poteškoće i abnormalni pokreti očiju nisu disleksija. Međutim, te poteškoće mogu uzrokovati daljnje otežano učenje riječi.

Simptomi i znakovi

Disleksija se može očitovati zakašnjelim učenjem govora; tegobama prilikom oblikovanja glasova i poteškoćama kod prisjećanja imena slova, brojeva i boja. Djeca s tegobama fonološke obrade često imaju tegoba prilikom stapanja zvukova, rimovanja riječi, određivanja položaja zvukova u riječima i rastavljanju riječi u izgovorne sastavnice. Mogu izmijeniti redoslijed zvukova u riječima. Kašnjenje ili oklijevanje kod izbora riječi, zamjena riječi ili davanje imena slovima i slikama predstavlja rani znak disleksije. Često je kratkotrajno slušno pamćenje i poteškoće pri redanju slušnih podražaja.

Manje od 20% djece s disleksijom ima poteškoća s vidnim zahtjevima čitanja. Međutim, neka brkaju slova i riječi sličnog izgleda ili imaju tegoba prilikom izbora ili otkrivanja obrazaca slova i njihovih skupina (asocijacija zvuk–simbol) u riječima. Može doći do obrtanja ili vidne zbunjenosti, najčešće zbog poteškoća sa zadržavanjem ili prisjećanjem zbog kojih pogođena djeca zaboravljaju ili pobrkaju imena slova i riječi slične građe; zbog toga d postaje b, m postaje w, h postaje n, was postaje saw, on postaje no. Međutim, takve zamjene su normalne u djece <8 god.

Dijagnoza

Većina djece s disleksijom se ne otkriva do vrtića ili 1. razreda, kad uče čitanje simbola. Djecu sa zakašnjelim učenjem ili primjenom govora, čije se učenje ne ubrzava krajem 1. razreda, i ona čije čitanje nije na razini koja se očekuje s obzirom na njihove verbalne ili intelektualne sposobnosti, mora se obraditi. Često je najbolji pokazatelj dijagnoze nesposobnost djeteta da odgovori na tradicionalne ili tipične pristupe čitanju tijekom prvog razreda, premda se na toj razini još može vidjeti široki raspon umijeća čitanja. Za dijagnozu je od osnovne važnosti dokazivanje poteškoće pri fonološkoj obradi.

Djecu, za koju se sumnja da imaju disleksiju, treba podvrgnuti procjeni čitanja, govora, sluha te spoznajnoj i psihološkoj obradi kako bi se utvrdile njihove funkcionalne jake i slabe strane, te omiljeni načini učenja. Takvu obradu od strane školskog osoblja može zatražiti djetetov učitelj ili obitelj na osnovi posebnog zakona o obrazovanju SAD–a, koji se zove Individuals with Disabilities Education Act (IDEA). Najučinkovitiji obrazovni pristup se rukovodi nalazima obrade.

Opsežnim procjenama čitanja se provjerava prepoznavanje i analiza riječi, tečnost, razumijevanje pri čitanju i slušanju te razina razumijevanja vokabulara i procesa čitanja.

Procjenama govora, izražavanja i sluha se procjenjuje govorni jezik i poteškoće u obradi fonema (zvučnih sastavnica) govornog jezika. Također se procjenjuju receptivne i izražajne funkcije. Provjeravaju se spoznajne sposobnosti (npr. pažnja, pamćenje, razmatranje).

Psihološke obrade su usmjerene na emocionalne tegobe koje mogu izazvati egzacerbaciju nesposobnosti čitanja. Uzima se potpuna obiteljska anamneza mentalnih poremećaja i emocionalnih tegoba.

Liječnik mora biti siguran da je vid i sluh djeteta normalan, bilo na osnovi ambulantnih probira ili na osnovi upućivanja na formalne audiološke i vidne pretrage. Neurološka procjena može pomoći pri otkrivanju sekundarnih osobina (npr. neurorazvojne nezrelosti ili manjih neuroloških poremećaja) i isključivanju drugih bolesti (npr. konvulzija).

Liječenje

Premda je disleksija doživotna tegoba, mnoga djeca razviju funkcionalno umijeće čitanja. Međutim, druga djeca nikad ne dosegnu odgovarajuću pismenost.

Liječenje se sastoji od obrazovnih zahvata, uključujući neposredno i posredno podučavanje pri raspoznavanju riječi i odgovarajućih umijeća. Neposredno podučavanje uključuje učenje specifičnih fonetskih umijeća odvojeno od drugih podučavanja u čitanju. Posredno podučavanje uključuje uključivanje foničnih umijeća u proces čitanja. Podučavati se može čitanje polazeći od cjelovitih riječi ili cjelovitog jezika ili slijedeći hijerarhiju umijeća, od skupine zvukova, preko riječi, do rečenica. Potom se preporučuju višeosjetni pristupi koji uključuju učenje cjelovite riječi i uključivanje u vidne, slušne i taktilne postupke, za učenje zvukova, riječi i rečenica.

Sastavnice podučavanja umijeća se sastoje od podučavanja djeca u stapanju zvukova kako bi oblikovali riječi, dijelova riječi kako bi oblikovali čitave riječi te otkrivanja smještaja zvukova u riječima. Mnogoj djeci prilikom izdvajanja riječi unutar primjera tekstova ili za obradu riječi napisanog uratka, koristi računalo.

Drugi oblici liječenja (npr. optometrijske vježbe, vježbe percepcije i sluha) te farmakoterapija nemaju dokazani učinak pa se ne preporučuju.