Anomalije mokraćovoda
Anomalije mokraćovoda se često pojavljuju s anomalijama bubrega, no mogu se pojaviti i zasebno. Komplikacije uključuju opstrukciju i infekciju te stvaranje kamenaca zbog zastoja mokraće. Do mokraćnih komplikacija dolazi ako mokraćovod zaobilazi mjehur i završava u mokraćnoj cijevi, na međici ili u rodnici. Postavljanje dijagnoze tipično uključuje ultrazvuk i mikcijsku cistoureterografiju: neka stanja se mogu očitovati prilikom rutinske ultrazvučne pretrage. Liječe se kirurškim zahvatom.
Anomalije podvostručenja: Djelomično ili potpuno podvostručenje jednog ili oba mokraćovoda se može pojaviti s podvostručenjem istostrane bubrežne nakapnice. Mokraćovod iz gornjeg pola bubrega se otvara na nešto nižem mjestu od ušća donjeg pola bubrega. Može doći do ektopije ili stenoze jednog ili oba ušća, vezikoureteralnog refluksa u donji, ili oba mokraćovoda i ureterokele. Ako je prisutna opstrukcija, vezikoureteralni refluks ili inkontinencija mokraće, može biti potreban kirurški zahvat.
Ektopija ušća: Na krivom mjestu smještena ušća jednostrukog ili dvostrukog mokraćovoda se mogu pojaviti u lateralnoj stijenci mokraćnog mjehura, distalno uzduž trigonuma, u vratu mjehura, u ženskoj mokraćnoj cijevi distalno od sfinktera (izazivajući trajnu inkontinenciju), u spolnom sustavu (prostati i sjemenim mjehurićima u muškarca, maternici ili rodnici u žena) ili na vanjskoj površini tijela. Lateralna ektopična ušća često dovode do vezikoureteralnog refluksa, dok distalna ektopična ušća češće izazivaju opstrukciju i inkontinenciju. Kod opstrukcije i inkontinencije, a ponekad i kod vezikoureteralnog refluksa je potreban kirurški zahvat.
Retrokavalni mokraćovod: Abnormalni razvoj donje šuplje vene (preureterična donja šuplja vena) omogućuje dijelu donje šuplje vene koji se nalazi ispod bubrega da se razvije ispred mokraćovoda (obično s desne strane); retrokavalni mokraćovod s lijeve strane se razvija samo kada postoji sustav lijeve kardinalne vene ili potpuni situs viscerum inversus. Retrokavalni smještaj mokraćovoda može izazvati opstrukciju mokraćovoda. Kod jake opstrukcije mokraćovoda, mokraćovod se kirurški dijeli, uz uretero–ureteralnu anastomozu ispred donje šuplje vene ili ilijačne žile.
Stenoza: Do suženja može doći u bilo kojem dijelu mokraćovoda, najčešće na ureteropelvičnom spoju a rjeđe na ureterovezikalnom ušću (primarni megaureter). Posljedice obuhvaćaju infekciju, hematuriju i opstrukciju. Stenoze se obično ublažavaju tijekom rasta djeteta. Kod primarnog megauretera, može biti potrebno sužavanje i reimplantacija mokraćovoda kad se proširenje poveća ili dođe do infekcije ili opstrukcije.
Ureterokela: Prolaps donjeg dijela mokraćovoda u mokraćni mjehur s opstrukcijom promjera vrška igle može izazvati progresivno proširenje mokraćovoda, hidronefrozu, infekciju, ponekad stvaranje kamenaca i poremećaj funkcije bubrega. Liječenje uključuje endoskopsku transuretralnu inciziju ili ispravak pristupom izvana. Kad ureterokela zahvaća gornji pol dvostrukih mokraćovoda, liječenje ovisi o funkciji tog segmenta bubrega, zbog znakovite incidencije bubrežne displazije. Odstranjenje zahvaćenog bubrežnog segmenta može biti bolje rješenje od ispravljanja opstrukcije ako se ne pronađe funkcija zahvaćenog segmenta ili se sumnja na znakovitu bubrežnu displaziju.
Vezikoureteralni refluks: Refluks je vraćanje mokraće iz mokraćnog mjehura natrag u sabirni sustav. Najčešće je uzrokovan nenormalnim razvojem vezikoureteralnog spoja. Nepotpuni razvoj intramuralnog dijela mokraćovoda uzrokuje nemogućnost normalnog zatvaranja vezikoureteralnog ušća zaliskom, što omogućuje povratak mokraće iz mjehura u mokraćovode i bubrežnu nakapnicu. Do refluksa može doći čak i kad je intramuralni dio uredan, ako opstrukcija izlaznog dijela mokraćnog mjehura izaziva povećanje intravezikalnog tlaka.
Refluks mokraće iz mjehura u mokraćovod može oštetiti gornji dio mokraćnog sustava bakterijskom infekcijom i, ponekad, povećanjem hidrostatskog tlaka. Bakterije iz donjeg dijela mokraćnog sustava se lako mogu refluksom prenijeti u gornji dio sustava, izazivajući opetovane infekcije parenhima s mogućim stvaranjem ožiljaka i disfunkcije bubrega. Kronično povećani tlakovi pražnjenja (>40 cm H2O) te povećani volumen i tlak u mjehuru često dovode do progresivnog oštećenja bubrega, čak i u odsutnosti infekcije ili refluksa.
Simptomi i znakovi su tipično oni infekcije mokraćnog sustava; mogu uključivati vrućicu, bol u trbušnoj šupljini ili slabini, disuriju ili bol u slabini prilikom mokrenja, čestu potrebu za mokrenjem i nemogućnost zadržavanja mokraće. Analizom sedimenta mokraće može se utvrditi piurija, hematurija, proteinurija i bakteriurija.
Pretrage kod refluksa su mikcijski cistoureterogram (što je najbolji način za isključivanje opstrukcije izlaznog dijela mokraćnog mjehura) i cistogram pomoću radioizotopa. Ultrazvukom bubrega se procjenjuje veličina, hidronefroza i ožiljkavanje. Kada postoji indikacija, zahvaćanje kore bubrega akutnom infekcijom ili ožiljkavanje se točno određuje pomoću sukcimera (dimerkaptosukcinične kiseline). Urodinamska pretraga može pokazivati povećane tlakove punjenja i pražnjenja mjehura.
Vezikoureteralni refluks je obično blagog do umjerenog stupnja (s malim ili nikakvim proširenjem nakapnice—vidi sustav za stupnjevanje u TBL. 280–4 na str. 2356) i često se spontano povlači za nekoliko mjeseci ili godina, dok se provodi svakodnevna antibiotska profilaksa (npr. trimetoprim–sulfametoksazol, amoksicilin, nitrofurantoin, sulfizoksazol). Refluks popraćen zadržavanjem mokraće, uz visoke intravezikalne tlakove prilikom mokrenja rješava se snižavanjem tlaka u mjehuru farmakoterapijski (npr. oksibutininom), perinealnom elektromiografijom ili na oba načina. Refluks s komplikacijama (npr. infekcijom, poremećenim rastom bubrega, ožiljkavanjem bubrega) se liječi endoskopskom subtrigonalnom injekcijom bubreće tvari ili reimplantacijom mokraćovoda. Opstrukcija se također rješava i kirurški.