Cistinurija
Cistinurija je nasljedni poremećaj bubrežnih kanalića kod kojeg postoji poremećena resorpcija aminokiseline cistina, povećano izlučivanje cistina mokraćom i stvaranje cistinskih kamenaca u mokraćnom sustavu. Simptomi su kolike uzrokovane kamencima te, ponekad, uroinfekcije ili posljedice zatajenja bubrega. Dijagnoza se postavlja mjerenjem izlučenog cistina u mokraći. Liječi se povećanim unosom tekućine i alkalizacijom mokraće.
Cistinurija se nasljeđuje autosomno recesivno. Heterozigoti mogu izlučivati povećane količine cistina u mokraći, ali je to rijetko dovoljno da se oblikuju kamenci.
Patofiziologija
Primarni nedostatak je smanjena tubularna resorpcija cistina u bubrezima, čime se povećava koncentracija cistina u mokraći. Cistin je slabo topljiv u kiseloj mokraći, tako da, kad koncentracija u mokraći prijeđe mogućnost njegovog otapanja dolazi do taloženja kristala i stvaranja kamenaca.
Resorpcijska aminokiselina s dvije baze (lizina, ornitina, arginina) je također poremećena, što ne dovodi do tegoba jer za ove aminokiseline postoji drugi sustav prijenosa, odvojen od onoga koji im je zajednički s cistinom. Nadalje, oni su u mokraći lakše topljivi od cistina, pa njihovo povećano izlučivanje ne dovodi do stvaranja kristala ili kamenaca. Također je smanjena njihova apsorpcija (kao i resorpcija cistina) u tankom crijevu.
Simptomi, znakovi i dijagnoza
Simptomi, najčešće bubrežne kolike, se obično pojavljuju u dobi između 10 i 30 godina života. Mogu se razviti infekcije mokraćnog sustava i zatajenje bubrega uslijed opstrukcije.
U bubrežnoj nakapnici ili u mokraćnom mjehuru se stvaraju radiološki vidljivi cistinski kamenci. Često imaju oblik jelenjih rogova. Cistin se može pojaviti u mokraći u obliku žuto–smeđih šesterokutnih kristala. Povećana količina cistina u mokraći može se otkriti pomoću nitroprusida i cijanida. Dijagnoza se potvrđuje nalazom izlučivanja cistina >400 mg/ dan (normalno <30 mg/dan).
Prognoza i liječenje
U konačnici se razvija terminalna bolest bubrega. Smanjivanje koncentracije cistina u mokraći smanjuje toksičnost za bubrežno tkivo. To se postiže povećanjem volumena mokraće. Uzimanje tekućine mora biti dovoljno da omogući stvaranje mokraće u količini od 3 do 4 L/dan. Hidracija je osobito važna noću, kad se smanjuje pH mokraće. Alkalizacija mokraće na pH >7,4 primjenom NaHCO3 ili KHCO3 u količini od 1 mEq/kg PO dvaput do triput dnevno te acetazolamida u dozi od 5 mg/kg (sve do 250 mg) PO prije spavanja, znakovito povećava topljivost cistina. Ako uzimanje tekućine i alkalizacija ne smanje stvaranje kamenaca, može se pokušati s primjenom drugih lijekova. Penicilamin (7,5 mg/kg 4×/dan, a 250 mg do 1 g PO 4×/dan u starije djece) je učinkovit, ali toksičnost ograničava njegovu primjenu. Oko 1/2 svih bolesnika razvija neki oblik toksičnosti, npr. vrućicu, osip, artralgije ili, rjeđe, nefrotski sindrom, pancitopeniju ili reakciju nalik na SLE. Kaptopril (0,3 mg/kg PO 3×/ dan) nije tako učinkovit kao penicilamin, ali je manje toksičan.