Oživljavanje novorođenčeta
U oko 10% novorođenčadi u vrijeme poroda je potrebno poduzeti određene mjere oživljavanja. Uzroci tome su brojni (vidi TBL. 272–1), no većinom se radi o asfiksiji ili depresiji disanja. Uz porođajnu težinu <1500 g incidencija se bitno povećava.
Procjena: Procjenom Apgar indeksa svakom od 5 mjerila stanja novorođenčeta se pridodaje 0 do 2 boda (Appearance, Pulse, Grimace, Activity, Respiration—izgled, puls, mimika lica, aktivnost, disanje—vidi TBL. 272–2). Indeks ovisi o fiziološkoj zrelosti, primjeni lijekova u majke tijekom perinatalnog razdoblja te stanju kardiorespiratornog i živčanog sustava fetusa. Normalnim se smatra indeks vrijednosti od 7 do 10 i to 5 min. nakon rođenja; indeks vrijednosti od 4 do 6 je srednji; a 0 do 3 nizak. Niski Apgar indeks sam po sebi nije dijagnostički znak perinatalne asfiksije, ali je povezan s opasnošću od dugoročnih neuroloških posljedica. Pretjerano dugim trajanjem (>10 min) niskog Apgar indeksa se može predvidjeti povećana opasnost od smrti u 1. godini života.
Najraniji znak asfiksije je cijanoza okrajina, nakon koje dolazi do usporenja disanja, smanjenja mišićnog tonusa, slabljenja refleksa i smanjenja frekvencije rada srca. Učinkovito oživljavanje u početku dovodi do ubrzanja rada srca, nakon čega slijedi poboljšanje refleksnih reakcija, popravljanje boje kože, popravljanje disanja i mišićnog tonusa. Dokazi intrapartalnog fetalnog distresa, trajanje Apgar indeksa vrijednosti 0 do 3 tijekom >5 min., pH krvi iz pupkovine <7 te dugotrajni neurološki sindromi, uključujući hipotoniju, komu, konvulzije i dokaze višeorganskog poremećaja predstavljaju očitovanja perinatalne asfiksije. Izraženost i prognoza posthipoksične encefalopatije se može procijeniti Sarnat klasifikacijom (vidi TBL. 272–3), uz nalaz EEG–a, neuroradiološke slikovne pretrage te odgovorima izazvanim slušnim podražajem moždanog debla i moždane kore.
Sl. 272–2. Krivulja intrauterinog rasta zasnovana na gestacijskoj dobi, duljini tijela
Oživljavanje: Početne mjere u sve novorođenčadi uključuju sukciju i podražaje dodirom. Sukcija usne šupljine, nosa i ždijela se treba učiniti prije poroda prsnog koša, osobito u djece koja se rađaju kroz mekonijsku plodovu vodu, a kasnije se izvodi povremeno, s izbjegavanjem duboke sukcije orofarinksa. Za sukciju su potrebni kateterai odgovarajuće veličine (vidi TBL. 64–4 na str. 540) i ograničenjem tlaka na 100 mmHg (136 cmH2O). Podražavanje dodirom (npr. tapkanjem po tabanima, trljanjem leđa) može biti nužna kako bi se potaknulo pravilno, spontano disanje. Kod djece koja ne odgovaraju odgovarajućom uspostavom disanja i rada srca potrebna je primjena O2, ventilacija pomoću maske, ponekad endotrahealna intubacija te, puno rjeđe kompresija prong koša (vidi i SL. 272– 3 i 64–7 na str. 543).
Dijete se brzo obriše i postavi u ispruženi položaj na leđa pod prethodno zagrijanu grijalicu u rađaoni. Vrat se podupre u neutralnom položaju pomoću smotanog ručnika ispod ramena.
O2 bi trebalo primjenjivati brzinom od 10 L/min putem maske pričvršćene na lice i priključene na balon koji se napuhuje sam od sebe ili na anesteziološki balon; ako maska nije dostupna, cijev s O2 se može položiti blizu lica i namjestiti na protok od 5 L/min. Ako nema spontanih dišnih pokreta ili je srčana akcija <100 udaraca u min, disanje se potpomaže pomoću maske priključene na balon. Bradikardija je u djeteta s distresom znak prijetećeg zastoja rada srca; novorođenčad na hipoksemiju odgovara bradikardijom. Intenzivniji postupci oživljavanja, uključujući endotrahealnu intubaciju te odabir veličine opreme, lijekova i doza te parametri CPR–a su opisani u Pogl. 64 na str. 524.