Sindrom iznenadne dojenačke smrti

Sindrom iznenadne dojenačke smrti je iznenadna i neočekivana smrt dojenčeta ili malog djeteta u dobi između 2 tj. i 1 god. života, kada pažljivo izvedena obdukcija ne uspijeva utvrditi uzrok.

Sindrom iznenadne dojenačke smrti (SIDS) je najčešći uzrok smrti u dobi između 2 tj. i 1. god. života, sačinjavajući 35 do 55% svih smrtnih slučajeva u toj dobnoj skupini. Rasprostranjen je diljem svijeta, uz pojavnost od 1,5/1000 poroda u SAD–u. Vršna incidencija je između 2. i 4. mjeseca života. Mnogi čimbenici rizika za SIDS (vidi TBL. 286–4) se isto tako odnose i na dojenačke smrti nevezane sa SID–om. Do skoro svih smrtnih ishoda povezanih sa SIDS–om je došlo dok se smatralo kako dijete spava.

Etiologija

Uzrok je nepoznat, premda je najvjerojatnije povezan s disfunkcijom središnjih nadzornih kardiorespiratornih mehanizama. Disfunkcija može biti povremena ili prolazna a vjerojatno obuhvaća brojne mehanizme. U manje od 5% žrtava SIDS–a je opaženo da prije smrti imaju napade dugotrajne apneje, tako da postoji preklapanje između djece sa SIDS–om i dojenčadi s opetovanom produljenom apnejom. Mnoga istraživanja povezuju spavanje u položaju na trbuhu s povećanom opasnošću od SIDS–a. Drugi čimbenici rizika uključuju mekani ležaj (npr. od ovčje vune), vodene madrace, pušenje u domu i pregrijani okoliš.

Dijagnoza

Dijagnoza, premda se u najvećoj mjeri postavlja isključivanjem, se ne može postaviti bez odgovarajuće obdukcije kako bi se isključili drugi uzroci nagle, neočekivane smrti (npr. intrakranijalno krvarenje, meningitis, miokarditis).

Postupak

Roditelje koji su izgubili dijete zbog SIDS–a shrva bol jer nisu bili spremni na tragediju. Budući da se ne može naći konačni uzrok smrti njihovog djeteta, obično imaju naglašen osjećaj krivnje, koji se može pogoršati zbog ispitivanja od strane policije, socijalnih radnika i drugih. Članovima obitelji je potrebna podrška ne samo u danima neposredno nakon djetetove smrti, nego barem još nekoliko mjeseci, kako bi im se pomoglo u tuzi i raspršilo osjećaje krivnje. Takva podrška uključuje, kad je god to moguće, što raniji posjet njihovu domu, razmatranje i objašnjavanje okolnosti u kojima je došlo do SIDS–a te obavještavanje i savjetovanje roditelja o uzroku smrti.

Obdukciju treba brzo učiniti. Čim se preliminarni rezultati znaju (obično za 12 h), treba ih saopćiti roditeljima. Neki kliničari savjetuju niz kućnih ili ambulantnih posjeta tijekom 1. mjeseca, u svrhu nastavka prethodnih razgovora, odgovaranja na pitanja i davanja konačnih (mikroskopskih) nalaza obdukcije. Prilikom posljednjeg posjeta, valja raspraviti s roditeljima njihovu prilagodbu na gubitak, a osobito njihov odnos prema budućoj trudnoći. Većinu savjetovanja i potpore mogu pružiti posebno osposobljene medicinske sestre ili laici koji su i sami iskusili tragediju i pomirenje sa SIDS–om (npr. članovi lokalnog ogranka National Foundation for Sudden Infant Death Syndrome or of the International Guild for Infant Survival, u SAD–u, op.prev).

Prevencija

American Academy of Pediatrics preporučuje da se djeca na spavanje stavljaju u položaju na leđima, osim ukoliko to ne sprječavaju druge zdravstvene tegobe. Incidencija SIDS–a se povećava s pregrijavanjem (prekrivači, dekice, vruća soba) i kod hladnog vremena. Stoga treba usmjeriti sve napore na izbjegavanje pregrijanog ili pretjerano hladnog okoliša, pretjeranog zamatanja dojenčeta i uklanjanja iz kolijevke mekane podloge za spavanje, poput ovčje kože, jastuka, punjenih igračaka/životinja i pomagala koje smiruju dijete. Majke bi u trudnoći trebale izbjegavati pušenje a dojenčad ne bi smjela biti izložena duhanskom dimu. Roditelji ne bi trebali spavati u istom krevetu s dojenčetom.