Novorođenačke hospitalne infekcije

Neke infekcije se ne dobivaju od majke in utero ili tijekom poroda, već nakon prijema na novorođenački odjel. Kod nekih infekcija (npr. streptokoki grupe B, herpes simpleks virus [HSV]) nije uvijek jasno je li izvor infekcije majka ili bolničko okruženje.

Hospitalne infekcije predstavljaju problem ponajprije za nedonošenu djecu i za terminsku djecu sa zdravstvenim poteškoćama kod kojih je potrebna dugotrajna hospitalizacija. Stope infekcije u zdrave, terminske novorođenčadi iznose <1%. Kod djece na odjelima posebne skrbi, incidencija se povećava sa smanjenjem gestacijske dobi. Učestalost iznosi 7% u djece teške 1251 do 1500 g, 18% u djece teške 1001 do 1250 g, 33% u djece teške 751 do 1000 g i 48% u djece teške 501 do 750 g.

Najčešći znakovi su sepsa i pneumonija. Sveukupne stope smrtnosti iznose oko 33%; u novorođenčadi čija je porođajna težina <1000 g one su 18 do 45% a u novorođenčadi porođajne težine >2000 g iznose 2 do 12%.

Etiologija

U novorođenčadi rođene na termin najčešća je hospitalna infekcija, infekcija kože sa Staphylococcus aureus osjetljivim na meticilin. Premda su mogući izvor infekcije zaposlenici novorođenačkog odjela koji su nosioci S. aureusa u nosu, obično je rezervoar kolonizirana novorođenčad. U prvih nekoliko dana života najčešće je koloniziran bataljak pupkovine i prepone, dok se nosnice češće koloniziraju kasnije. Često se infekcije ne očituju sve dok novorođenče ne dođe kući.

U djece vrlo niske porođajne težine (<1500 g), oko 70% infekcija uzrokuju gram–pozitivni uzročnici, od kojih su većina koagulaza–negativni stafilokoki. Gram–negativni uzročnici, uključujući E. coli, Klebsiella, Pseudomonas, Enterobacter i Serratia uzrokuju oko 18% infekcija. Gljivice (Candida albicans i C. parapsilosis) uzrokuju oko 12%. Obrazac infekcije (i otpornost na antibiotike) se razlikuje među ustanovama i odjelima i s vremenom se mijenja. Kada osobito virulentni uzročnik kolonizira odjel ponekad dolazi do povremenih “epidemija”.

Infekciji pogoduju brojni invazivni postupci kojima se podvrgava nedostaščad (npr. dugotrajna arterijska i venska kateterizacija, endotrahealna intubacija, trajni pozitivni tlak u dišnim putovima, nazogastrične ili nazojejunalne sonde). Što je boravak na odjelima posebne skrbi dulji i što je više postupaka izvedeno, to je veća vjerojatnost infekcije.

Prevencija

Kupanje novorođenčadi s 3%–tnim heksoklorofenom smanjuje učestalost kolonizacije sa S. aureus, ali ovaj spoj može biti neurotoksičan, osobito u nedostaščadi, pa se više ne rabi. American Academy of Pediatrics preporučuje njegu kože na suho, no to može dovesti do visoke stope kolonizacije sa S. aureus, te su se u nekim bolnicama pojavile epidemije. Tijekom njih, primjena trostruke boje ili bacitracinske ili mupirocinske masti na bataljak pupkovine, nosnice i obrezano područje smanjuje kolonizaciju. Rutinsko uzimanje kulture uzoraka od osoblja ili iz okoliša se ne preporučuje.

Za prevenciju kolonizacije i infekcije na odjelima posebne skrbi potrebno je dovoljno prostora (7,5 do 9 m²/djetetu na intenzivnoj skrbi, te 4,6 m²/djetetu u srednje intenzivnoj skrbi, razmak od 1,8 m između inkubatora ili grijača i to od ruba do ruba u svakom smjeru, i osoblja (omjer medicinska sestra:bolesnik 1:1 do 1:2 u intenzivnoj skrbi, 1:3 do 1:4 u srednje intenzivnoj skrbi). Potrebni su odgovarajući postupci, uključujući postavljanje i održavanje invazivnih sprava i pažljivo čišćenje i sterilizacija opreme. Od osnovne su važnosti aktivni nadzor infekcije (ne kolonizacije) i praćenje postupaka.

Ostale preventivne mjere uključuju često pranje ruku, odjeće i rukavica. Pranje s alkoholnim otopinama je učinkovitije od pranja sapunom i vodom. Inkubatori s utiskivanjem zraka pružaju ograničenu zaštitnu izolaciju; unutrašnjost i vanjske površine uređaja se brzo jako zagade a vjerojatnost da će osoblje zagaditi ruke i podlaktice je velika. Dodatnu zaštitu pružaju uobičajene predostrožnosti prilikom postupanja s krvlju i tjelesnim tekućinama.

Kod epidemije je korisno utvrđivanje skupine bolesne ili kolonizirane djece i dodjeljivanje odvojenog osoblja za njegu. Za utvrđivanje podobnosti nadzornih mjera uvedenih u svrhu okončanja epidemije potreban je trajni nadzor tijekom jednog mjeseca nakon otpusta iz bolnice.

Profilaktička primjena antibiotika obično nije učinkovita, ubrzava razvoj otpornih bakterija i mijenja ravnotežu normalne flore u novorođenčeta. Međutim, tijekom potvrđene epidemije na dojenačkom odjelu, u obzir dolazi primjena antibiotika protiv specifičnih uzročnika—npr. penicilina G za profilaksu infekcije streptokokima grupe A ili oralna primjena kolistina ili neomicina za profilaksu enterotoksične ili enteropatogene E. coli.

Svako dijete koje se nalazi u bolnici u vrijeme kad treba primiti cjepivo prema rutinskom rasporedu (vidi SL. 266–3 na str. 2235), treba cijepiti.