Novorođenačka infekcija herpes simpleks virusom
(Vidi i Infekcije herpes simpleks virusom na str. 1606)
Novorođenačka infekcija herpes simpleks virusom se obično prenosi za vrijeme poroda. Znakovi su tipično vezikularni osip i kasnija diseminirana bolest. Dijagnoza se postavlja uzgojem virusa u kulturi, histološki, serološki ili metodama molekularne biologije. Liječi se visokim dozama aciklovira parenteralno i potpornom njegom.
Novorođenačka infekcija herpes simpleks virusom (HSV) ima visoku smrtnost i značajan pobol. Procijenjena incidencija iznosi od 1/ 3000 do 1/20.000 poroda. HSV tipa 2 uzrokuje oko 80% slučajeva; 20% je uzrokovano tipom 1 HSV–a.
HSV se obično prenosi tijekom poroda kroz zaraženi spolni sustav majke. Transplacentarni prijenos virusa i hospitalno širenje od jednog novorođenčeta na drugo putem zaposlenika bolnice ili obitelji može činiti oko 15% slučajeva. Majke novorođenčadi s HSV infekcijom obično u anamnezi nemaju spolnih infekcija, niti njihovih simptoma u vrijeme poroda.
Simptomi i znakovi
Znakovi se obično pojavljuju između 1. i 2. tj. života ali se mogu pojaviti tek u 4. tj. Bolesnici mogu imati lokalnu ili diseminiranu bolest. Kožni mjehurići su česti u oba oblika, a pojavljuju se u sveukupno 55% slučajeva. Bolesnici bez kožnih mjehurića obično imaju lokaliziranu bolest SŽS–a. U bolesnika s izoliranim zahvaćanjem kože ili sluznica, ako se ne liječe, često nakon 7 do 10 dana uslijedi progresivni ili teži oblik bolesti.
Novorođenčad s lokaliziranom bolešću se može podijeliti u 2 skupine. Jedna ima encefalitis koji se očituje neurološkim nalazima, pleocitozom u likvoru i povišenjem koncentracije bjelančevina, sa ili bez istodobnog zahvaćanja kože, očiju i usta. Druga skupina ima samo zahvaćanje kože, očiju i usta bez znakova zahvaćanja SŽS–a ili drugih organa.
Novorođenčad s diseminiranom bolešću i zahvaćanjem visceralnih organa ima hepatitis, pneumonitis i/ili diseminiranu intravaskularnu koagulaciju sa ili bez encefalitisa ili zahvaćanja kože.
Ostali znakovi koji se mogu pojaviti zasebno ili u kombinaciji su nestabilnost temperature, letargija, hipotonija, respiratorni distres, apneja i konvulzije.
Dijagnoza
Od osnovne važnosti je brzo postavljanje dijagnoze, ili uzgojem virusa u kulturi ili pomoću HSV PCR–a. Najčešće mjesto za uzimanje uzorka je kožna vezikula. Mjesta bogata uzročnicima su i usta, oči i likvor. U nekih bolesnika s encefalitisom virus se nalazi samo u mozgu. Dijagnoza se također može postaviti neutralizacijom s antiserumom odgovarajućeg titra; imunofluorescencijom ostružaka kože, osobito pomoću monoklonskih protutijela i elektronskom mikroskopijom. Ako nema dostupnog virusološkog laboratorija, razmaz promjene obojen po Papanicolaou može pokazati karakteristične multinuklearne orijaške stanice i intranuklearne inkluzije, no ovaj je postupak manje osjetljiv od kulture a također dolazi i do lažno pozitivnih rezultata.
Prognoza
Smrtnost je kod neliječene diseminirane bolesti 85%; među onima s neliječenom lokaliziranom bolešću i encefalitisom iznosi oko 50%. Najmanje 95% onih koji prežive ima teške neurološke posljedice. U pacijenata s lokaliziranom bolešću bez zahvaćanja SŽS–a ili drugih organa smrtni je ishod rijedak, osim kad je smrt posljedica drugih već postojećih zdravstvenih problema. Međutim oko 30% bolesnika razvija neurološko oštećenje koje se ne mora očitovati sve do 2. ili 3. god. života.
Liječenje
Aciklovir smanjuje smrtnost za 50% i povećava postotak djece koja se normalno razvijaju za 10 do 50%; doza iznosi 20 mg/kg IV svakih 8 h tijekom 14 do 21 dana. Potrebno je odlučno potporno liječenje, uključujući odgovarajuće tekućine za IV primjenu, prehranu, respiratornu potporu, otklanjanje poremećaja zgrušavanja i nadzor nad konvulzijama. Kod herpetičnog keratokonjunktivitisa je potrebna istovremena sistemska primjena aciklovira i lokalna primjena lijeka poput trifluridina (vidi str. 2326).