Hipoglikemija

Hipoglikemija je razina glukoze u serumu <40 mg/dl (<2,2 mmol/L) u novorođenčadi rođene na termin ili <30 mg/dl (<1,7 mmol/L) u nedonoščadi. Čimbenici rizika su nedonošenost i perinatalna asfiksija. Najčešći uzroci su nedostatne pričuve glikogena i hiperinzulinemija. Znakovi su tahikardija, cijanoza, konvulzije i apneja. Na dijagnozu se posumnja na osnovi iskustva a potvrđuje se određivanjem glukoze. Prognoza ovisi o osnovnoj bolesti. Liječi se enteralnom prehranom ili IV primjenom glukoze.

Etiologija

Hipoglikemija u novorođenčadi može biti prolazna ili trajna. Uzroci prolazne hipoglikemije su neodgovarajući supstrat ili nezrela funkcija enzima koja dovodi do nedovoljnih pričuva glikogena. Uzroci trajne hipoglikemije su hiperinzulinemija, poremećeno otpuštanje hormona suprotnog djelovanja i nasljedne metaboličke bolesti (npr. bolesti nakupljanja glikogena, poremećaji glukoneogeneze, poremećaji oksidacije masnih kiselina [vidi Pogl. 296 na str. 2458]).

Nedostatna pričuva glikogena u vrijeme rođenja je česta u djece vrlo niske porođajne težine, nedostaščadi uslijed posteljične insuficijencije te djece koja su pretrpila perinatalnu asfiksiju. U te djece se anaerobnom glikolizom troše pričuve glikogena pa se hipoglikemija može razviti bilo kada u prvih nekoliko dana, osobito ako je produljen razmak između obroka ili ako je unos hrane oskudan. Zbog toga je za sprječavanje hipoglikemije važan trajni unos egzogene glukoze.

Prolazna hiperinzulinemija je najčešća u djece dijabetičarki a obrnuto je razmjerna stupnju kontrole nad majčinim dijabetesom. Također se često razvija u nedostaščadi pod fiziološkim stresom. Rjeđi uzroci su prirođena hiperinzulinemija (koja se prenosi i autosomno dominantno i autosomno recesivno), teška fetalna eritroblastoza i Beckwith–Wiedemannov sindrom (kod kojega hiperplaziju otočića prati makroglosija i umbilikalna hernija). Hiperinzulinemija karakteristično dovodi do naglog pada serumske glukoze u prvih jedan do dva sata nakon rođenja kad se prekida trajna opskrba glukozom iz posteljice.

Do hipoglikemije također može doći ako se naglo prekine IV infuzija glukoze.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Mnoga djeca nemaju simptoma. Dugotrajna ili jaka hipoglikemija uzrokuje i adrenergične i neuroglikopenične znakove. Adrenergični znakovi su znojenje, tahikardija, slabost i drhtanje ili tresavica. Neuroglikopenični znakovi su konvulzije, koma, napadi cijanoze, apneja, bradikardija ili respiratorni distres i hipotermija. Moguća je bezvoljnost, loše hranjenje, hipotonija i tahipneja. Svi su znakovi nespecifični i također se pojavljuju u novorođenčadi koja su pretrpjela asfiksiju, koja ima sepsu ili hipokalcijemiju ili koja pate od apstinencijskog sindroma uslijed ustezanja opijata (vidi str. 2284). Zbog toga je rizičnim bolesnicima sa ili bez tih znakova potrebno odmah uz krevet provjeriti razinu glukoze u uzorku kapilarne krvi. Abnormalno niska razina potvrđuje se provjerom u uzroku venske krvi.

Liječenje

Većina rizične novorođenčadi se liječi preventivno. Primjerice, kod djece o inzulinu ovisnih dijabetičarki, kao i kod bolesne, jako nedonošene djece i djece s respiratornim distresom se često prilikom rođenja započinje s infuzijom 10% glukoze ili im se daje glukoza na usta. Kod ostale rizične novorođenčadi koja nisu bolesna, treba rano započeti s čestim obrocima mliječnog pripravka kako bi im se osigurali ugljikohidrati.

U svakog novorođenčeta čija glukoza padne ≤2,75 mmol/L (≤50 mg/dl) treba odmah započeti liječenje enteralnom prehranom ili IV infuzijom do 12,5% glukoze u dozi od 2 ml/kg tijekom 10 min; veće koncentracije glukoze se mogu primijeniti, ako je potrebno, preko centralnog katetera. Infuziju treba nastaviti brzinom od 4 do 8 mg/kg/min glukoze (odnosno, 10% glukozom brzinom od oko 2,5 do 5 ml/ kg/h). Razina glukoze u serumu se mora kontrolirati jer se prema toj vrijednosti podešava brzina infuzije. Kad se stanje novorođenčeta poboljšalo, enteralna prehrana može postupno zamijeniti IV infuziju uz trajni nadzor koncentracije glukoze. IV infuziju glukoze bi uvijek trebalo postupno smanjivati, jer nagli prekid može izazvati hipoglikemiju.

Ako pravovremeno uspostavljanje IV infuzije u novorođenčeta predstavlja problem, glukagon u dozi od 100 do 300 μg/kg IM (najviše, 1 mg) obično brzo podiže glukozu u serumu, a učinak traje 2 do 3 h, osim u novorođenčadi s potrošenim pričuvama glikogena. Hipoglikemija otporna na brzu infuziju glukoze može se liječiti hidrokortizonom u dozi od 2,5 mg/kg IM 2×/dan. Ako je hipoglikemija otporna na liječenje, u obzir treba uzeti druge uzroke (npr. sepsu) te poduzeti endokrinološku obradu za otkrivanje trajne hiperinzulinemije i poremećaja glukoneogeneze ili glikogenolize.