Depresivni poremećaji

(Vidi i str. 1704)

Depresivni poremećaji u djece i adolescenata su obilježeni pervazivnim i abnormalnim raspoloženjem tuge ili razdražljivosti koje je dovoljno izraženo ili trajno da ometa funkcioniranje i uzrokuje priličan distres. Jednako očit ili očitiji nego promjene raspoloženja može biti gubitak zanimanja ili zadovoljstva za različite aktivnosti. Dijagnoza se postavlja na osnovi anamneze i pregleda. Liječi se antidepresivima, psihoterapijom ili s oboje.

Depresija major se javlja u čak 2% djece i 5% adolescenata. Učestalost drugih depresivnih poremećaja nije poznata. Točan uzrok depresije u djece i adolescenata nije poznat, no u odraslih se vjeruje kako ona nastaje zbog međudjelovanja genski određenih čimbenika rizika i okolišnog stresa (osobito lišavanja i gubitka rano tijekom života).

Simptomi i znakovi

Osnovni znakovi depresije dječje dobi su slični onima u odraslih, no povezani su s tipičnim brigama u djetinjstvu, poput škole i igre. Djeca mogu biti nesposobna objasniti svoja osjećanje ili raspoloženja. Kad dijete koje je prethodno bilo zdravo prolazi loše u školi, povlači se iz društva ili pokaže delinkventno ponašanje, treba razmisliti o depresiji.

Uobičajeni simptomi uključuju tužni izgled, pretjeranu razdražljivost, apatiju i povlačenje, smanjenu sposobnost uživanja (koje se često izražava kao jaka dosada), osjećanje odbačenosti i nevoljenosti, somatske tegobe (npr. glavobolju, bol u trbuhu, nesanicu) i trajno samo–okrivljavanje. Drugi obuhvaćaju anoreksiju, gubitak težine (ili neuspjeh u dosizanju očekivane težine), poremećaj spavanja (uključujući i noćne more), malodušnost i samoubilačke pomisli. Razdražljivost povezana s depresijom dječje dobi se može manifestirati u vidu pretjerane aktivnosti i nasilničkog, antisocijalnog ponašanja.

Poremećaji raspoloženja se mogu pojaviti u djece s umnom zaostalošću, ali se mogu očitovati u vidu somatskih simptoma i poremećaja ponašanja.

Dijagnoza

Dijagnoza se zasniva na znakovima i simptomima. Za isključivanje zloporabe droga i tjelesnih poremećaja, poput infekciozne mononukleoze kao i bolesti štitnjače, potreban je pažljivi pregled anamneze te odgovarajuće laboratorijske pretrage. U anamnezi pažnju treba obratiti na uzročne čimbenike, poput obiteljskog nasilja, spolnog zlostavljanja i izrabljivanja te na nepoželjne učinke lijekova. Treba postaviti pitanja o samoubilačkom ponašanju (npr. pomislima, gestama, pokušajima).

Također treba razmotriti druge mentalne bolesti koje mogu uzrokovati simptome depresije, uključujući anksiozne i bipolarne poremećaje. Neka djeca koja na kraju razviju bipolarni poremećaj ili shizofreniju u početku iskazuju depresiju.

Prognoza i liječenje

Major depresija u adolescenata predstavlja čimbenik rizika za neuspjeh u obrazovanju, ovisništvo i samoubilačko ponašanje (vidi str. 2506). Neliječena, major depresija se može povući za 6 do 12 mj., no recidivi su česti. Nadalje, dok su u depresiji, djeca i adolescenti zaostaju u obrazovanju, gube važne odnose s vršnjacima i u povećanoj su opasnosti od ovisništva.

Za utvrđivanje stresova koji su možda ubrzali depresiju treba obraditi obitelj i društveno okruženje. U svrhu poboljšanja trajnog funkcioniranja i omogućavanja odgovarajućih obrazovnih prilagodbi, neposredno liječenje djeteta mora biti praćeno odgovarajućim mjerama usmjerenim na obitelj i školu. U akutnim krizama, osobito kad se otkrije samoubilačko ponašanje, može biti potrebna kratkotrajna hospitalizacija.

Odgovor na liječenje kod adolescentske depresije je u osnovi sukladan onome kod depresije odraslih. U većini istraživanja depresije odraslih, liječenje kombinacijom psihoterapije i antidepresiva uvelike nadmašuje ono liječenjem samo jednim od tih načina. Stanje u preadolescentnoj depresiji je manje jasno. U manje djece je većina kliničara za psihoterapiju, osim ukoliko depresija nije jaka, ili prethodni odgovor na psihoterapiju nije bio loš. U težim slučajevima, antidepresivi mogu predstavljati korisnu nadopunu psihoterapiji.

Kad je indicirana primjena antidepresiva, obično su lijekovi prvog izbora SSRI (vidi TBL. 300–1). Djecu treba pažljivo nadzirati zbog nastanka nuspojava u ponašanju (vidi zabilješku na dnu TBL. 300–1), poput disinhibicije i aktivacije. Istraživanja na odraslima su ukazala kako su antidepresivi koji djeluju i na serotonergičkim i adrenergičko/dopaminergičkim sustavima nešto učinkovitiji; međutim, takvi lijekovi (npr. duloksetin, venlafaksin, mirtazapin; određeni triciklici, osobito klomipramin) također imaju i više nepoželjnih učinaka. Takvi lijekovi mogu biti osobito korisni u liječenju otpornih slučajeva. Neserotonergički antidepresivi poput bupropiona i desipramina se također mogu kombinirati s jednim od SSRI, u svrhu poboljšanja učinkovitosti.

Kao i kod odraslih, česti su relapsi i recidivi. Djecu i adolescente treba liječiti barem još 1 god. nakon povlačenja simptoma. Većina stručnjaka se danas slaže kako djecu koja su imala ≥2 napada depresije major treba liječiti zauvijek.