Akutni i posttraumatski stresni poremećaji
Akutni stresni poremećaj (ASP) je kratko razdoblje (oko 1 mj.) nametljivog prisjećanja (npr. bljeskovi i noćne more), disocijacije, izbjegavanja i anksioznosti, do kojeg dolazi unutar 1 mj. od traumatičnog zbivanja. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) stvara opetovana, nametljiva sjećanja teškog traumatičnog zbivanja, što traje >1 mj., kao i emocionalnu obamrlost i pretjeranu napetost. Dijagnoza se postavlja na osnovi anamneze i pregleda. Liječi se bihevioralno, SSRI i antiadrenergičnim lijekovima.
Zbog razlika u osjetljivosti i temperamentu, poremećaj se neće razviti u sve djece izložene teškom traumatičnom zbivanju. Traumatična zbivanja koja su često povezana s ovim poremećajima uključuju napade, spolna zlostavljanja, prometne nezgode, napade pasa i ozljede (osobito opekline). U male djece je obiteljsko nasilje najčešći uzrok PTSP–a.
Simptomi, znakovi i dijagnoza
ASP i PTSP su usko povezani i razlikuju se ponajprije po trajanju simptoma; ASP se dijagnosticira unutar 1 mj. od traumatičnog zbivanja a PTSP tek nakon što je prošao 1 mj. a simptomi traju. Također, dijete s ASP–om je tipično “kao začarano” te se može doimati disociranim od svakodnevnog okruženja.
Nametljiva sjećanja uzrokuju da takva djeca ponovno proživljavaju traumatsko zbivanje. Najdramatičnija sjećanja su bljeskovi. Bljeskovi mogu biti spontani, no najčešće su potaknuti nečim povezanim s početnom traumom. Primjerice, viđenje psa može potaknuti bljesak u djeteta kojega je napao pas. Tijekom bljeska, ta djeca mogu biti užasnuta i nesvjesna trenutnog okruženja dok očajnički traže način kako da se sakriju ili da pobjegnu; mogu privremeno izgubiti vezu sa stvarnošću i vjerovati da su u velikoj opasnosti. Neka djeca imaju noćne more. Uz druge oblike prisjećanja (npr. misli, mentalne slike, sjećanja), ta djeca održavaju svijest o trenutnom okruženju, premda ipak mogu biti jako potresena.
“Emocionalna obamrlost” opisuje skupinu simptoma koji uključuju opći nedostatak zanimanja, povlačenje iz društva i subjektivni osjećaj “otupjelosti”. Dijete može razviti skraćena očekivanja glede budućnosti, npr. “neću doživjeti 20 god”.
Simptomi pretjerane napetosti uključuju osjećaj nemira, pretjerano reagiranje i tegobe pri opuštanju. Spavanje može biti isprekidano i komplicirano čestim noćnim morama.
Dijagnoza ASP–a i PTSP–a se zasniva na anamnezi zastrašujuće i užasavajuće traume nakon koje je uslijedio početak ponovnog proživljavanja, emocionalne obamrlosti i pretjerane napetosti. Ovi simptomi moraju biti dovoljno izraženi da izazovu poremećaj funkcije ili distres. U nekim slučajevima, simptomi PTSP–a se mogu pojaviti mjesecima ili čak godinama nakon traumatičnog zbivanja.
Prognoza i liječenje
Prognoza ASP–a je puno bolja nego prognoza PTSP–a, no u oba slučaja povoljno djeluje rano liječenje. Izraženost traume, s njome povezane tjelesne ozljede i elastičnost obitelji imaju utjecaja na konačni ishod.
SSRI često pomažu pri smanjenju emocionalne obamrlosti i ponavljanja simptoma no manje su učinkoviti kod pretjerane napetosti. Antiadrenergici (npr. klonidin, guanfacin, prazosin) mogu pomoći kod simptoma pretjerane napetosti, no podaci koji to podupiru su preliminarni. Potporna psihoterapija može pomoći u djece koja zbog traume, primjerice unakaženja zbog opeklina, imaju poteškoća u prilagođivanju. Bihevioralno liječenje može biti korisno za sustavnu desenzibilizaciju protiv okidača koji započinju simptome.