Marfanov sindrom

Marfanov sindrom je posljedica poremećaja vezivnog tkiva koji dovode do promjena na očima, kostima i kardiovaskularnom sustavu (npr. proširenja uzlazne aorte koje može dovesti do aortne disekcije). Dijagnoza se postavlja klinički. Liječi se profilaktičkom primjenom β–blokatora kako bi se usporilo širenje uzlazne aorte ili preventivnom operacijom aorte.

Nasljeđuje se autosomno dominantno. Osnovni biomolekularni poremećaj nastaje zbog mutacija FBN–1, gena koji kodira glikoprotein fibrilin–1, koji je glavna sastavnica mikrofibrila i pomaže prilikom učvršćivanja stanica za ekstracelularni matriks. Glavni građevni poremećaj zahvaća mediju aorte. Rijetke inačice nastaju zbog mutacija gena koji kodira fibrilin–2.

Simptomi i znakovi

Izraženost bolesti se uvelike razlikuje. Bolesnici su rasta višljeg od prosjeka za dob i obitelj; širina raširenih ruku nadmašuje visinu tijela. Zamjetna je arahnodaktilija (nesrazmjerno dugi, tanki prsti), često pomoću znaka palca (distalna falagna palca šake strši preko ruba stisnute pesnice). Česte su deformacija sternuma—pectus carinatum (izbočenje, kokošja prsa, op. prev) ili pectus excavatum (uvučenje), kao i pretjerana rastezljivost zglobova, genu recurvatum (iskrivljenje nogu u koljenima prema natrag), spuštena stopala, kifoskolioza te dijafragmalne i inguinalne hernije. Potkožno masno tkivo je obično oskudno. Nepce je često visokog svoda.

Nalazi na očima uključuju ektopiju leće (subluksaciju ili dislokaciju leće prema gore) i iridodonezu (podrhtavanje šarenice). Rub dislocirane leće se često može vidjeti kroz neproširenu zjenicu. Može postojati jaka kratkovidnost a ponekad dolazi do spontanih odljuštenja mrežnice.

Najteže komplikacije nastaju zbog patoloških promjena na izlazištu aorte i na uzlaznoj aorti. Medija aorte je promijenjena, ponajviše u područjima podvrgnutim najvećem hemodinamskom naporu. Aorta se progresivno širi ili se naglo raslojava, s početkom u koronarnim sinusima, ponekad u dobi mlađoj od 10 god. Izlazište aorte se širi u 50% djece i 60 do 80% odraslih, i može izazvati aortalnu insuficijenciju. Može se razviti bakterijski endokarditis. Mlohavi zalisci i korde tendineje mogu izazvati prolaps mitralnog zaliska ili insuficijenciju, što izaziva sistolički klik i kasni sistolički šum. Mogu se razviti cistična bolest pluća i opetovani spontani pneumotoraks.

Manifestacije u bolesnika s mutacijom gena koji kodira fibrilin–2 su prirođena kontrakturna arahnodaktilija, hipermobilnost zglobova i malformacije uške.

Dijagnoza

Postavljanje dijagnoze može biti teško jer mnogi bolesnici imaju malo tipičnih simptoma i znakova te nemaju specifičnih histoloških ili biokemijskih promjena. S obzirom na tu različitost, dijagnostički se kriteriji zasnivaju na zbiru kliničkih nalaza te obiteljske i genetičke anamneze (vidi TBL. 284–1). Bez obzira na to, dijagnoza nije sigurna u mnogim djelomičnim slučajevima Marfanova sindroma. Homocistinurija može dijelom oponašati Marfanov sindrom ali se od njega može razlikovati po otkrivanju homocistina u mokraći. Prenatalnu dijagnostiku linkage analizom mutacije FBN1 gena ugrožava slaba povezanost genotip/fenotip.

Liječenje

Terapija je usredotočena na prevenciju i liječenje komplikacija. U vrlo visokih djevojčica, potencijalnu visinu može smanjiti izazivanje puberteta s 10 god., pomoću estrogena i progesterona. Svim bolesnicima treba rutinski davati β–blokatore (npr. atenolol, propranolol) kako bi se spriječile kardiovaskularne komplikacije. Ovi lijekovi smanjuju kontraktilnost miokarda i pulsni tlak te usporavaju napredovanje širenja izlazišta aorte i opasnost od disekcije. Ako je promjer aorte >5 cm (manje u djece), nudi se profilaktička operacija. Trudnicama osobito prijete komplikacije sa strane aorte; prije začeća bi trebalo raspraviti mogućnost elektivne korekcije aorte. Prije invazivnih zubarskih zahvata i zahvata na probavnom sustavu, indicirana je profilaksa bakterijskog endokarditisa (vidi TBL. 77–3, 77–4 i 77–5 na str. 730–731).

Nalaze na kardiovaskularnom sustavu, kostima i očima treba nadzirati svake godine. Zajedno, spomenute mjere mogu poboljšati kvalitetu života i smanjiti opasnost od smrtnog ishoda; očekivano se trajanje života povećalo s 33 god. u ranim 1970.–tim godinama na 61 god. u 1996. Indicirano je odgovarajuće genetičko savjetovanje.