Ubodi kukaca

Kukci koji ubadaju pripadaju redu Hymanoptera, razred Insecta. Dvije su glavne podskupine: pčele (apide) (pčele, bumbari) i ose (vespide) (ose, “sjevernoameričke osice”, stršljeni). Vatreni mrav je beskrilni član reda Hymanoptera.

Pčele su mirne i obično ne ubadaju ako nisu izazvane. Za njih je tipičan jedan ubod uz otpadanje kukičastog žalca koji ostaje u rani, a putem kojeg ubrizgava otrov i ubija insekte. Melitin je dio otrova koji izaziva i smatra se njegovom najvažnijom komponentom. Afrikanizirane pčele (tzv. pčele ubojice) su agresivnija vrsta pčela koje su doselile iz Južne Amerike u neke južne države SAD–a. Njihov otrov nije potentniji od otrova običnih pčela, ali one napadaju u rojevima i mogu uzrokovati teže reakcije zbog veće količine otrova. U SAD–u, ubodi uzrokuju 3 do 4 puta više smrtnih ishoda nego ugrizi zmija otrovnica.

Žalci ose imaju svega nekoliko kukica i nakon uboda ne ostaju u rani, zbog čega mogu zadati višestruke ubode. Otrov sadrži fosfolipaze, hijaluronazu i protein nazvan antigen 5, koji je najjači alergen. Sjevernoameričke osice (Vespula, “Yellow jacket”) su glavni uzrok reakcija preosjetljivosti na ubode kukaca u SAD–u. Iako i ose ubadaju tek ukoliko se isprovociraju, čine to češće od pčela jer se gnijezde blizu ljudskih obitavališta.

Vatreni mravi nanose tisuće uboda svake godine na jugu SAD–a, ponekad zahvaćajući i do 40% populacije, osobito u Golfskoj regiji. Nekoliko je vrsta, ali prevladava Solenopsis invicta i ta je vrsta odgovorna za rastući broj alergijskih reakcija. Vatreni mrav često ubada da bi se zakvačio za žrtvu i ponovljeno ubada dok se kružno kreće oko mjesta uboda, stvarajući tipičan središnji ubod djelomično okružen crvenom crtom. Otrov vatrenog mrava djeluje hemolitički, citolitički, antimikrobno i insekticidno. Tri ili četiri male proteinske frakcije su, vjerojatno, odgovorne za alergijsku reakciju.

Otrovi Hymenoptera uzrokuju lokalne toksične reakcije u svih, a alergijske reakcije samo u ranije senzibiliziranih osoba. Klinička slika ovisi o dozi otrova i stupnju ranije senzibilizacije. Žrtve napada rojeva i oni koji imaju visoku razinu za otrov specifičnog IgE izloženi su najvećem riziku od anafilaksije. Mnoga djeca nikada ne prerastu rizik. Prosječan čovjek može podnijeti oko 20 uboda/kg tjelesne težine; prosječna odrasla osoba može izdržati >1000 uboda, dok 500 uboda može ubiti dijete.

Simptomi i znakovi

Lokalna reakcija na ujed pčele ili ose uključuje promptno žarenje, prolaznu bol i svrbež, s eritemom, oticanjem i induracijom na području velikom nekoliko centimetara. Otok i eritem su uglavnom najjače izraženi nakon 48 sati, mogu trajati i tjedan dana, a mogu zahvatiti i cijeli ekstremitet. Ovakav lokalni celulitis se često zamijeni sekundarnim celulitisom koji je bolniji i neuobičajen kod djelovanja otrova. Alergijske reakcije se mogu manifestirati urtikarijom, angioedemom, bronhospazmom, tvrdokornom hipotenzijom ili kombinacijom navedenih simptoma, dok otok bez drugih simptoma nije manifestacija alergijske reakcije.

Nakon ujeda vatrenog mrava nastaje trenutna bol, a potom unutar 45 minuta crvena, vlažna lezija, a nakon nje sterilna pustula koja puca za 30 do 70 sati. Lezija se katkad inficira i može dovesti do sepse. U nekim slučajevima nastaje edematozna, eritematozna lezija koja svrbi. Anafilaksija uslijed uboda vatrenog mrava nastaje u <1% bolesnika. Opisani su slučajevi grčeva i mononeuritisa?

Liječenje

Žalci mogu zaostati u koži i moraju se odstraniti što je prije moguće, bez obzira na način. Kocka leda na mjestu uboda, NSAR i H1–blokatori mogu koristiti za ublažavanje boli. Alergijske reakcije se liječe antihistaminicima, a anafilaksija adrenalinom s davanjem tekućine i po potrebi vazopresinom (vidi str. 1360).

Osobe koje znaju da su preosjetljive na takve ubode morale bi, kad se kreću endemskim područjima, nositi adrenalin pripremljen u šprici i zatražiti pomoć odmah nakon nastanka sistemskih simptoma.

Prevencija

Osobe koje imaju teške simptome anafilaksije, pozitivne rezultate kožnog testiranja i izložene su riziku ponovljenih uboda trebale bi primiti imunoterapiju neovisno o dobi i vremenu prošlom od anafilaktične epizode. Imunoterapija otrovom je vrlo djelotvorna u prevenciji anafilaksije i može smanjiti rizik anafilaktičnih napadaja sa 50% na 10% nakon 2 godine liječenja, i još na svega 2% nakon 3 do 5 godina liječenja. Djeca liječena imunoterapijom imaju značajno manji rizik. Imunoterapija je sigurna i može se provoditi i tijekom trudnoće. Desenzitizacija se preporučuje i može se provesti koristeći jedan otrov. Nakon početne imunoterapije doze održavanja su potrebne i do 5 godina.