Diplopija

(Dvoslika)

Za stapanje slika iz oba oka u jedinstvenu sliku (fuzija), potrebni su obostrani koordinirani ekstraokularni pokreti. Diplopija ili dvoslika, može biti monookularna ili binokularna. Monookularna diplopija postoji kad je otvoreno samo jedno oko; binokularna diplopija nestaje kad se zatvori bilo koje oko. Uzroci monookularne diplopije su katarakta, refrakcijske grješke (najčešće astigmatizam), ožiljkavanje rožnice, dislokacija leće, keratokonus i odljuštenje mrežnice. Binokularna diplopija skoro uvijek ukazuje na neusklađeno poravnanje očiju. Uzroci povremene binokularne diplopije uključuju mijasteniju gravis i latentnu devijaciju oka (foriju) koja se dekompenzirala. Uzroci trajne binokularne diplopije obuhvaćaju paralizu 3., 4. ili 6. moždanog živca; bolesti orbite (npr. bolest oka uslijed bolesti štitnjače, tumor, pseudotumor) ili poremećaje SŽS–a (vertebrobazilarnu insuficijenciju, internuklearnu oftalmoplegiju).

Anamnezom se treba utvrditi zahvaća li diplopija jedno ili oba oka povremeno ili stalno te jesu li slike razdvojene vodoravno, okomito ili kombinirano. Diplopiju se također treba razlikovati od nejasnog vida.

Uz prekriveno jedno oko treba provjeriti vid na oba oka, kako bi se utvrdilo je li diplopija monookularna ili binokularna. Pregledom treba provjeriti postoji li obješenost kapka, poremećaji zjenica ili neusklađni pokreti očiju tijekom ispitivanja ekstraokularnih mišića.

Pokretljivost oka se provjerava tako da bolesnik drži glavu mirno i slijedi pogledom prst ispitivača, koji se pomiče do kraja lijevo, desno, prema gore i dolje, dijagonalno na svaku stranu, te napokon prema bolesnikovom nosu. Blaga pareza pomičnosti oka koja je dovoljna za izazivanje diplopije ovakvom se pretragom može previdjeti. Ako do diplopije dolazi prilikom pogleda u jednom smjeru, oko koje izaziva takvu sliku se može otkriti pomoću crvenog stakla koje se stavlja ispred jednog od bolesnikovih očiju. Perifernija slika potječe iz paretičnog oka; npr. ako je perifernija slika crvena, crveno se staklo nalazi ispred paretičnog oka. Ako crveno staklo nije dostupno, paretično se oko ponekad može otkriti tako da bolesnik zatvori svako oko; ono oko, prilikom čijeg zatvaranja dolazi do eliminacije perifernije slike, je paretično. Ako se raspozna koje je oko paretično, ali nije jasno je li oko ezotropično (ukriženo prema unutra) ili egzotropično (ukriženo prema van), crveno se staklo može postaviti ispred paretičnog oka. Ako je paretično oko ezotropično, crveno se svjetlo pojavljuje s desne strane bijelog svjetla. Ako je paretično oko egzotropično, crveno se svjetlo pojavljuje s lijeve strane bijelog svjetla.

Za utvrđivanje zahvaćenog(ih) mišića i/ili moždanog(ih) živ(a)ca mogu se izvoditi posebni postupci (trostupanjski Parkov, kojim se uspoređuje poravnanje očiju u različitim položajima; Hessov probir i Lancasterovi crveno– zeleni testovi, kojima se određuje odgovore bolesnika na različite slike stvorene pomoću posebnih naočala i dvostruki Maddoxov test prugama kojim se ispituje stupanj rotacije ispruganih leća potreban da se pruge na leći doimaju usporedne).

Pretrage za praćenje mogu uključivati rožničnu topografiju (mjerenje oblika rožnice) za otkrivanje keratokonusa, forometriju (ispitivanje uravnoteženosti očnih mišića) za otkrivanje forije; egzoftalmometrija (mjerenje stupnja izbočenosti očne jabučice) za mjerenje egzoftalmusa, CT ili MR za otkrivanje bolesti orbite ili poremećaja SŽS–a, te pretrage krvi za otkrivanje poremećaja štitnjače i dijabetesa, koji podleže nekim paralizama moždanih živaca.

Liječi se liječenjem osnovne bolesti.