Katarakta

Katarakta je prirođeno ili degenerativno zamućenje leće. Glavni simptom je postupno, bezbolno zamućenje vida. Dijagnoza se postavlja oftalmoskopijom i pretragom procjepnom svjetiljkom. Liječi se kirurškim odstranjenjem i umetanjem leće.

Katarakte se razvijaju tijekom starenja. Premda mnogi ljudi nemaju dodatnih čimbenika rizika, trauma (ponekad i godinama kasnije), pušenje, uzimanje alkohola, izlaganje × zrakama, vrućina uslijed izlaganja infracrvenim zrakama, sistemne bolesti (npr. dijabetes), uveitis, sistemna primjena lijekova (npr. kortikosteroida) i možda kronično izlaganje ultraljubičastim (UV) zrakama, povećavaju opasnost od razvoja katarakte. Neke su katarakte prirođene, povezane s brojnim sindromima i bolestima.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Katarakte se obično razvijaju polako, tijekom godina. Rani simptomi mogu biti gubitak kontrasta, blještanje, potreba za više svjetla te poteškoće prilikom razlučivanja tamno plavog od crnog. Kasnije dolazi do progresivnog, bezbolnog zamućenja vida. Zamućenje vida ovisi o smještaju i opsegu zamućenosti leće. Kad je zamućenje u središnjoj jezgri leće (nuklearna katarakta) u ranim stadijima se može razviti kratkovidnost, mijenjajući indeks refrakcije tako da prezbiopični bolesnik može privremeno čitati bez naočala (drugi vid).

Katarakta ispod stražnje čahure leće (stražnja subkapsularna katarakta) neproporcionalno zahvaća vid jer je zamućenje smješteno na mjestu križanja ulazećih svjetlosnih zraka. Takve katarakte smanjuju oštrinu vida jače kad se zjenica suzuje (npr. pri jakom svjetlu ili čitanju). To je također oblik koji najčešće izaziva blještanje, osobito iz jakih izvora svjetlosti ili svjetala automobila tijekom noćne vožnje, te gubitak kontrasta.

Katarakta rijetko nabubri, zatvarajući drenažnu mrežu oka i uzrokujući sekundarni glaukom zatvorenog kuta i bol.

Dijagnoza se najlakše postavlja uz proširene zjenice. Dobro razvijena katarakta izgleda kao žuto–smeđa zamućenja leće. Neupadljiva zamućenja se otkrivaju pretragom crvenog odraza kroz proširenu zjenicu, pomoću oftalmoskopa na udaljenosti od 30 cm. Male se katarakte ističu kao tamna područja unutar crvenog odraza. Velika katarakta može prekriti crveni odraz. Pretragom procjepnom svjetiljkom se dobiva više podataka o vrsti, smještaju i proširenju zamućenja.

Prevencija i liječenje

Mnogi oftalmolozi kao mjeru prevencije preporučuju nošenje naočala prevučenih slojem protiv UV zraka ili običnih sunčanih naočala. Smanjenje čimbenika rizika poput alkohola, duhana i kortikosteroida te nadzor nad razinom glukoze u krvi odgađaju nastanak katarakte.

Često mijenjanje jačine kontaktnih leća može pomoći pri održanju vida tijekom razvoja katarakte. Kod malih katarakti ponekad pomaže dugotrajno proširenje zjenica (2,5%–tnim fenilefrinom svakih 4 do 8 h). Indirektno osvjetljenje prilikom čitanja sužava zjenice i, prilikom poslova kod kojih je potreban vid na blizinu može ga poboljšati. Polarizirane leće smanjuju blještanje.

Uobičajene indikacije za kirurški zahvat uključuju vid koji je (<6/12) i subjektivno ograničavajući, sprječavajući bavljenje nužnim ili željenim aktivnostima (npr. vožnjom, čitanjem ili drugim aktivnostima). Puno rjeđe indikacije uključuju katarakte koje uzrokuju glaukom ili potrebu za pregledom fundusa kod liječenja bolesti poput dijabetičke retinopatije ili glaukoma. Rano odstranjivanje katarakte ne pruža nikakve prednosti.

Odstranjivanje katarakte se obično izvodi u lokalnoj anesteziji i IV sedaciji. Postoje 3 načina odstranjivanja: intrakapsularno, kod kojeg se katarakta odstranjuje u jednom komadu (rijetko se izvodi); ekstrakapsularno, kod kojeg se čvrsta središnja jezgra odstranjuje u jednom komadu a potom se mekani korteks odstranjuje u više dijelova i fakoemulzifikacija, kod koje se čvrsta središnja jezgra razbija ultrazvukom a potom se mekani korteks odstranjuje u više malih dijelova. Za fakoemulzifikaciju je potreban najmanji rez, koji omogućuje brzo cijeljenje, i obično joj se daje prednost.

U oko se skoro uvijek ugrađuje plastična ili silikonska leća kojom se zamjenjuje moć fokusiranja i povećanja koja se gubi odstranjivanjem prave leće. Usadak leće se može ugraditi ispred šarenice (leća u prednjoj očnoj sobici), povezati sa šarenicom i postaviti unutar zjenice (leća u ravnini šarenice) ili ugraditi iza šarenice (leća stražnje očne sobice). U SAD–u se leća rijetko ugrađuje u ravnini šarenice jer su različiti oblici doveli do velike učestalosti postoperativnih komplikacija. Daleko najčešći način je ugradnja leće u stražnju očnu sobicu.

U većini slučajeva se i do 4 tjedna nakon operacije lokalno primjenjuju antibiotici (npr. 1 kap 0,5%–tnog moksifloksacina 4×/dan) i koritikosteroidi (npr. 1 kap 1%–tnog prednizolon acetata 4×/dan) u sve manjoj količini. Tijekom spavanja bolesnici često nose očni štitnik a tijekom nekoliko tjedana trebaju izbjegavati Valsalvin manevar, dizanje teških tereta, pretjerano naginjanje prema naprijed i trljanje očiju. Komplikacije operacije katarakte obuhvaćaju:

  • Intraoperativne: krvarenje iza mrežnice, koje uzrokuje prolaps sadržaja oka kroz kirurški rez (korioidalno krvarenje), prolaps staklovine kroz rez (gubitak staklovine), djeliće katarakte koji se zaglavljuju u staklovini, incizijsku opeklinu i odvajanje rožničnog endotela zajedno sa svojom bazalnom membranom (Descemetovom membranom)

  • Nakon 1 tjedna: endoftalmitis (infekciju unutar oka) i glaukom

  • Nakon 1 mjeseca: cistični edem makule

  • Nakon više mjeseci: buloznu keratopatiju, odljuštenje mrežnice i zamućenje stražnjeg dijela čahure leće (koje se može liječiti laserom).

Kad se isključe prethodni poremećaji poput slabovidnosti, retinopatije, makularne degeneracije i glaukoma, u 95% slučajeva postiže se oštrina vida od 6/12 ili bolja. Ako se leća ne ugradi u oko, za ispravljanje nastale dalekovidnosti potrebno je nošenje kontaktnih leća ili debelih naočala.